Volonteri pišu
Jeste li se ikada zapitali, biste li se toliko uspoređivali s drugima da nema društvenih mreža? Koliko ste puta obukli odjeću, a zatim se presvukli jer ste mislili da se nekome neće svidjeti, bilo uživo ili na fotki koju ćete objaviti?
Osobni zapis o bulimiji, osjećajima i oporavku
Nona je sajlom odštopavala tuš-kabinu. Začepili su je komadići bifteka koje sam izrigala. Kad su počeli plutati, mama, nona i ja gledale smo ih u mutnoj vodi. Tri generacije žena nad ostacima jednog obroka i problemom za koji više nijedna nije mogla reći da ga nema.
Nona je gurala sajlu sve dubje. Mama je gledala. Ja sam znala kako je meso tamo dospjelo. Nitko me nije morao ništa pitati.
S 18 godina krenuo je moj, i danas nezavršen, popis F dijagnoza. U cijelom kaosu konstantnog mijenjanja psihijatara pa tako i mišljenja „što mi je zapravo“, nikada me nijedan nije pitao kakvo mi je stanje s hranom. Kao što većina zna, poremećaj hranjenja često dolazi u kombinaciji s drugim poremećajima. Ali nijedan, baš nijedan psihijatar me se nije sjetio (ili rekla bih usudio) pitati kakav mi je odnos s hranom. Kada sam spomenula da sam dobila 25 kg u godinu dana, sve su pripisali lijekovima.
FOMO
Akronim FOMO je sastavljen od engleske fraze „Fear of missing out“, odnosno prevedeno na hrvatski označava strah od propuštanja. U psihologiji strah od propuštanja opisuje stanje uznemirenosti koje osjećamo jer mislimo da propuštamo neku priliku, iskustvo ili događaj koji nam je privlačan, a nismo u mogućnosti proživjeti ga. Strah od propuštanja u kombinaciji s uspoređivanjem s drugim ljudima koji su u mogućnosti imati, kupiti ili raditi nešto što mi želimo dovodi do stanja neugode i ožalošćenosti.
Kada se upuštamo u oporavak mislimo da moramo birati između dvije krajnosti: popuštanje i samodiscipline. Samodisciplinom biramo da pazimo što jedemo, ne pretjerujemo i držimo potpunu kontrolu nad svime, a popuštanjem želimo izbjeći kontrolu i zabranu.
Na društvenim mrežama često se baš intuitivno hranjenje smatra kao spasonosno rješenje za sve ljude opterećene dijetnom kulturom. Intuitivno hranjenje je predstavljeno kao “slušanje svog tijela” i „slobodan odnos s hranom“ koje će samo po sebi dovesti do uravnoteženog odnosa prema hrani i tijelu.
A što ako osoba ne može čuti „glas svoga tijela“? Što u slučaju kad su njeni signali gladi i sitosti toliko poremećeni da će se lako pogubiti u labirintu kontradiktornih poruka koje joj šalje njeno tijelo?
