Volonteri pišu
„Vježbanje i fizička aktivnost trebala bi biti sastavni dio ljudskoga života“ ili „Većina mladih danas ne prakticira nikakvu fizičku aktivnost“, neke su od mnogih rečenica kojima su djeca, adolescenti i mladi ljudi danas bombardirani. Iako je točno da danas puno više sjedimo nego što su to radili naše bake i djedovi, pristup vježbanju kod mnogih je postao iskrivljen.
Danas se većina ljudi pod pritiskom društva prisiljava vježbati jer je vježbanje markirano kao zdrava i poželjna aktivnost. Zašto onda povezujemo vježbanje, navodno zdravu aktivnost, i poremećaj prehrane?
Došao/la si na psihodijagnostiku na odjelu psihijatrije, a na završnom nalazu vidiš mišljenje liječnika koji kao dijagnozu odnosno razlog dolaska i naziv smetnji piše nespecificirani poremećaj hranjenja ili poremećaj hranjenja, neodređen?
Dok gledaš u naziv ove dijagnoze glavom ti možda prolaze misli:
Znači li to da nemam “pravi” poremećaj hranjenja?
Znači li to da moje smetnje prema hrani ne zadovoljavaju kriterije za poremećaj?
Adolescenciju možemo zamisliti kao „putovanje u odraslu dob“ na kojem se mlada osoba u nastajanju susreće s nizom bioloških, psiholoških i socijalnih transformacija. Ovo razvojno razdoblje možemo gledati kao prijelaz iz dječje prema odrasloj životnoj dobi u kojem je teško pronaći ravnotežu između djetinjstva kojeg napuštamo i zrelosti prema kojoj idemo. Riječ je o složenoj „prijelaznoj“ fazi koja traje desetak godina, a uključuje suočavanje s izazovima napuštanja „sigurnosti djetinjstva“.