S 18 godina krenuo je moj, i danas nezavršen, popis F dijagnoza. U cijelom kaosu konstantnog mijenjanja psihijatara pa tako i mišljenja „što mi je zapravo“, nikada me nijedan nije pitao kakvo mi je stanje s hranom. Kao što većina zna, poremećaj hranjenja često dolazi u kombinaciji s drugim poremećajima. Ali nijedan, baš nijedan psihijatar me se nije sjetio (ili rekla bih usudio) pitati kakav mi je odnos s hranom. Kada sam spomenula da sam dobila 25 kg u godinu dana, sve su pripisali lijekovima. Druga psihijatrica mi se čak sama usudila reći „Malo si se udebljala, ha?“, i uputila me ginekologinji zbog sumnje na PMOS (PCOS). Još jedna dijagnoza, prekrasno zar ne? Da su mi dijagnoze živuće prijateljice (a na neki način i jesu), rekla bih im: stani u red. Tako ja već 7 godina živim s nedijagnosticiranim poremećajima hranjenja. Od anoreksije preko bulimije pa sad najdužeg emocionalnog prejedanja. O slici svog tijela kada dobiješ 25 kg u godini dana ne moram ni pričati. Jednostavno, to više nisi ti. To nije tvoje tijelo. Ne znaš ni kako se kretati u njemu. Pa se prestaneš kretati. Spavaš između (prečestih) obroka, voziš se svuda taksijem, izbjegavaš ogledala, smišljaš izgovore kada te prijateljice pitaju da se slikate…
Kada je poremećaj hranjenja samo jedna od F dijagnoza, i to neprepoznata, to je kao ona treća prijateljica koja na nogostupu uvijek hoda iza druge dvije. Tužna, sama, odbačena. Baš tako se ja osjećam kada nitko ne želi pogledati u „moju treću prijateljicu“.
Anonimna,
podaci poznati administratoru Centra BEA
