Kada se upuštamo u oporavak mislimo da moramo birati između dvije krajnosti: popuštanje i samodiscipline. Samodisciplinom biramo da pazimo što jedemo, ne pretjerujemo i držimo potpunu kontrolu nad svime, a popuštanjem želimo izbjeći kontrolu i zabranu.
No, koju god krajnost izaberemo od te dvije šanse su velike da put oporavka neće biti dugoročno održiv. Odaberemo li samodisciplinu fokusirati ćemo se na to da nema izgovora, da svaki dan mora biti savršen jer ipak odlučili smo održavati disciplinu. Ali ubrzo upravo takvim pristupom samodisciplina postaje teret kada pojedemo nešto što nije bilo planirano, izbjegavamo određenu hranu koja nije u našem planu i slično. Dogodit će se rođendan, gužva na faksu ili poslu te iznenadne situacije koje će nas natjerati da skrenemo sa puta samodiscipline, a mi ćemo se osjećati kao da smo izgubili potpunu kontrolu i sve pada u vodu.
S druge strane popuštanjem odbacujemo bilo kakav oblik kontrole i biramo jesi što god želimo i kada god želimo. Ipak, nakon nekog vremena možda ćemo se početi preispitivati „Jesam li pojela previše?“ ili „Jesam li sada pretjerala?“. I onda se ponovno vraćamo restrikciji čime se vrtimo u krug.
Ipak, i popuštanje i samodisciplina imaju svoje dobre i loše strane zato je najbolje kombinirati i jedno i drugo. Primjerice, jesti ćemo redovite obroke i imati ćemo raznovrsnu prehranu te ćemo planirati obroke onda kada je to moguće. Ali također, prihvatit ćemo ako jedan dan pojedemo više od prethodnog dana, pojedemo desert ili nemamo savršeno izbalansiran obrok. Taj jedan dan neće pokvariti cijeli tjedan, mjesec ni godinu. Ta situacija ili par dana kada nismo jeli uravnoteženo ili kvalitetno mogu nam pomoći da u buduće budemo fleksibilniji i razumijemo da odnos prema hrani nije ravna crta.
Pravi put oporavka je kada se ne bojimo hrane, kada se možemo prilagoditi novom planu, nemamo osjećaj da stalno moramo sve držati pod kontrolom i ono najbitnije- kada sve više i više možemo uživati u hrani bez krivnje i srama.
Mia Findrik
Volonterka Centra BEA
