Volonteri pišu

Živimo u vremenima u kojima se informacije konzumiraju brzinski i količinski, a pitanje je koliko toga naš mozak zaista registrira i integrira u već postojeća znanja. Ipak, čini se kako potreba za dužim i značajnijim medijskim formatima samo raste, a jedan od takvih primjera je podcast. Medij je to auditivnog formata kojim se najčešće prenosi razgovor između dvoje ili više ljudi. Karakterističan je po svojoj edukativnoj svrsi i dubinskom zadiranju u teme, a sudionici često dijele osobna mišljenja, iskustva i znanja.

Epidemiološka situacija ubrzala je naš tehnološki razvoj i mnoge kanale preusmjerila iz “offline” u “online” način funkcioniranja. Još do prije nekoliko tjedana većinu smo svojih psiholoških potreba (npr. za druženjem, zabavom, kreativnošću, edukacijom.. ) mogli zadovoljiti u stvarnom “offline” svijetu, a danas ih gotovo sve pokušavamo zadovoljiti u virtualnom, “online” svijetu. Postavlja se pitanje koliko je taj virtualni svijet dovoljno dobra zamjenska platforma za sve one aktivnosti koje smo do sada obavljali uživo.

Okolnosti koje je donijela pandemija koronavirusa promijenile su našu svakodnevicu na brojne načine. Osim očite promjene u dnevnoj rutini, za većinu osoba ove su promjene značile i povećanje udjela vremena koje provode kod kuće, u mnogo slučajeva bez prisutnosti drugih ljudi. Iako spomenute promjene zahtijevaju prilagodbu kod svakog pojedinca, posebno izazovne mogu biti upravo za osobe s teškoćama u odnosu prema vlastitom tijelu.

Mnoge osobe prolazeći kroz teške životne periode ipak odluče ne potražiti pomoć stručnjaka jer im se čini da taj problem nije dovoljno težak da bi se nekome javili. Stoga umanjuju težinu vlastita problema kako bi izbjegli osjećaje srama ili krivnje zbog traženja pomoći koju procjenjuju da ne zaslužuju. Zašto je tomu tako?