Kako prihvatiti da svi ponekad griješimo?

Kako prihvatiti da svi ponekad griješimo- kratki uvod u suosjećanje-

Zamislite da vama bliska osoba traži utjehu zbog nenamjerno počinjene pogreške koja nije nanijela štetu nikome no koja u njoj i dalje izaziva osjećaj neadekvatnosti. Velik broj ljudi bi se u ovakvim situacijama trudio iskazati potporu, objašnjavajući da svatko ponekad pogriješi. Ipak, ako bi isti ti ljudi koji su iskazali potporu za par dana učinili istu pogrešku, njihova reakcija ne bi nužno bila ista. Drugim riječima, ohrabrujuće riječi svakome se može dogoditi koje bi bile upućene bliskoj osobi mogle bi biti zamijenjene s puno oštrijim unutrašnjim glasom da se njima pogreška nije smjela omaknuti. Dakle, osoba koja iskazuje suosjećanje za druge, ne mora nužno imati isti ohrabrujući ton prema vlastitim problemima ili omaškama.

Suosjećanje sa samim sobom se odnosi na topli i nježni pogled prema samom sebi u trenutcima patnje, neuspjeha ili osjećaja neadekvatnosti (Neff, 2003). Navedena blagonaklona reakcija se bazira na prepoznavanju da su nedaće i neuspjesi dio života svih ljudi, pa tako i nas samih. Iako se može činiti da je suosjećanje jednostavan pristup problemima, ono je zapravo kompleksna reakcija koja se sastoji od tri glavne komponentne. Prvenstveno, osoba mora (1) uspostaviti nježan odnos prema sebi u trenutcima boli, zatim (2) prihvatiti da je patnja dio života koji nas povezuje s drugima te na posljetku (3) kontrolirati ove spoznaje i patnju tako da neugodni osjećaj ne prevlada.

Objašnjena kompleksnost suosjećanja bi mogla biti jedan od razloga zbog kojih ljudi u trenutcima vlastite patnje reagiraju kritiziranjem samog sebe ili potiskivanjem onoga što osjećaju radije nego suosjećanjem (German i Neff, 2013). Naime, kako bi suosjećali sa samim sobom, ljudi bi prvo trebali prepoznati što zapravo trebaju i osjećaju, zatim prihvatiti svoje emocije kao prirodne i opravdane te na kraju staviti navedene emocije u balans s ostalim emocionalnim iskustvima. Dakle, suosjećanje sa samim sobom je kompleksna reakcija na stresne događaje koja od nekih ljudi zahtjeva svjesni napor.

Dodatno objašnjenje iza manjka suosjećanja prema sebi koje ljudi ponekad iskazuju se može pronaći u strahu od vlastite ranjivosti i otvaranja starih rana (German i Neff, 2013). Primjerice, osoba može odbijati prihvatiti tugu koju trenutno osjeća jer se boji da bi prihvaćanje trenutne tuge moglo potaknuti prethodno potisnute osjećaje da se ponovno pojave. Dodatno, muškarci u prosjeku, u usporedbi sa ženama, češće iskazuju i strah da će fokus na suosjećanje oslabiti njihovu sposobnost da se nose s budućim problemima. Ipak, važno je napomenuti da nije dokazano da poticanje suosjećanja ima nepovoljan utjecaj na sposobnost nošenja sa stresom ili generalno mentalno zdravlje.

Dodatno, ne samo da nije dokazano da razvijanje suosjećanja prema sebi smanjuje sposobnost da se osoba nosi s problemima, već se treninzi koji potiču suosjećanje sve više počinju koristiti i u kliničkoj praksi (Germer i Neff, 2013). Cilj navedenih treninga je da osobe osvijeste što im je potrebno te se povežu se sa svojim osjećajima, radije nego da ga izbjegavaju (Neff, 2003). Objašnjeni pristup emocijama je pokazan koristim jer omogućava osobama da identificiraju svoje emotivne reakcije i razviju adaptivne vještine nošenja sa stresom (Germer i Neff, 2013). Posljedično, razvoj korisnih strategija suočavanja sa stresnim događajima povećava otpornost pri susretu s budućim problemima.

Zaključno, potrebno je osvijestiti i prihvatiti da svi ljudi, pa tako i mi sami, ponekad griješe. Razvoj ne osuđujućeg pogleda prema sebi u trenutcima u kojima se javlja osjećaj neadekvatnosti, omogućava osobama da se bolje nose sa stresnim situacijama.

Tekst napisala: Karla, volonterka Centra BEA