Volonteri pišu

Potreba za razumijevanjem i objašnjavanjem svijeta oko sebe utkana je u svako ljudsko biće, a sklonost tumačenju ljudi i ljudskog ponašanja dio je naše svakodnevice. Ova sklonost nimalo nas ne razlikuje od primjerice drevnih Grka koji su već u 4. stoljeću pr. Kr. razvijali vlastite teorije o ljudskim osobinama i temperamentu. Današnja moderna psihologija okvirno definira ličnost kao skup karakteristika koje određuju ponašanja, misli i emocije pojedinca.

U današnjim vremenima masovni mediji i društvene mreže predstavljaju sastavni dio života velikog broja djece, adolescenata i odraslih, odnosno nešto bez čega je život postao nezamisliv. Kada bi vam netko tko je bio dijete ili tinejdžer prije 30 ili 40 godina ispričao kako je život izgledao prije pojave televizora, računala ili mobitela, sigurno ne biste mogli zamisliti kako je bilo živjeti u svijetu bez društvenih mreža, u svijetu nesvakodnevnog objavljivanja, komentiranja i/ili dijeljenja vlastitih i/ili tuđih slika i priča o tome što ste radili taj dan, gdje ste bili ili što ste jeli.

Živimo u vremenima u kojima se informacije konzumiraju brzinski i količinski, a pitanje je koliko toga naš mozak zaista registrira i integrira u već postojeća znanja. Ipak, čini se kako potreba za dužim i značajnijim medijskim formatima samo raste, a jedan od takvih primjera je podcast. Medij je to auditivnog formata kojim se najčešće prenosi razgovor između dvoje ili više ljudi. Karakterističan je po svojoj edukativnoj svrsi i dubinskom zadiranju u teme, a sudionici često dijele osobna mišljenja, iskustva i znanja.

Epidemiološka situacija ubrzala je naš tehnološki razvoj i mnoge kanale preusmjerila iz “offline” u “online” način funkcioniranja. Još do prije nekoliko tjedana većinu smo svojih psiholoških potreba (npr. za druženjem, zabavom, kreativnošću, edukacijom.. ) mogli zadovoljiti u stvarnom “offline” svijetu, a danas ih gotovo sve pokušavamo zadovoljiti u virtualnom, “online” svijetu. Postavlja se pitanje koliko je taj virtualni svijet dovoljno dobra zamjenska platforma za sve one aktivnosti koje smo do sada obavljali uživo.

Okolnosti koje je donijela pandemija koronavirusa promijenile su našu svakodnevicu na brojne načine. Osim očite promjene u dnevnoj rutini, za većinu osoba ove su promjene značile i povećanje udjela vremena koje provode kod kuće, u mnogo slučajeva bez prisutnosti drugih ljudi. Iako spomenute promjene zahtijevaju prilagodbu kod svakog pojedinca, posebno izazovne mogu biti upravo za osobe s teškoćama u odnosu prema vlastitom tijelu.

Mnoge osobe prolazeći kroz teške životne periode ipak odluče ne potražiti pomoć stručnjaka jer im se čini da taj problem nije dovoljno težak da bi se nekome javili. Stoga umanjuju težinu vlastita problema kako bi izbjegli osjećaje srama ili krivnje zbog traženja pomoći koju procjenjuju da ne zaslužuju. Zašto je tomu tako?