Posvećenost ili opsesija: Imaju li profesionalni sportaši poremećaj hranjenja?

Poremećaj hranjenja može se pojaviti kod svakog sportaša, u bilo kojem sportu, u bilo koje vrijeme, prelazeći granice spola, dobi, veličine tijela, kulture, socio-ekonomskog porijekla, atletskog kalibra i sposobnosti. Usprkos činjenici da je poremećaj hranjenja oduvijek prisutan u svijetu vrhunskih, ali i rekreativnih sportaša, posljednjih godina problematika je sve izraženija, prevalencija oboljelih raste, a o njoj se malo priča.

Zahtjevi suvremenog sporta su veliki. Svaki segment koji doprinosi izvedbi, estetici i u konačnici rezultatu, bitan je u životu sportaša. Vrlo brzo granica između posvećenosti i opsesije postaje relativna.

Prehrana je važna tema za sportaša jer osigurava energiju potrebnu za obavljanje glavne aktivnosti. Hrana koju sportaš konzumira izravno utječe na snagu, performanse i oporavak. Za sportsku prehranu nije važna samo vrsta hrane, već i vrijeme konzumacije hrane tijekom dana, što također ima utjecaj na razinu izvedbe i sposobnost tijela da se oporavi nakon vježbanja. Mišići, poboljšanje sastava tjelesne mase, proteini, kalorije, broj na vagi, izdržljivost, najbolji rezultat, najbolja izvedba, te tijelo kao fokus, teme su koje čine svijet sporta ranjivim na razvoj raznih vrsta poremećaja hranjenja; od anoreksije, bulimije, kompulzivnog prejedanja do nespecifičnih poremećaja (EDNOS- Eating Disorder not Otherwise Specified) s istaknutom ortoreksijom ( nezdrava opsjednutost zdravom hranom) i bigoreksijom ( opsjednutost mišićima, vježbanjem i povećanjem tjelesne mase) čiji kriterij ovisnosti o vježbanju u svrhu emocionalne regulacije zadovoljava čak 8% sportske populacije, profesionalne, ali i rekreativne.

Poremećaji su posebno česti u sportovima gdje je u samoj kulturi sporta inherentan fokus na tijelo i njegovanje mršavosti jer ona ima značajan utjecaj na izvedbu i lakše postizanje rezultata. To su estetski sportovi (bodybuilding, gimnastika, umjetničko klizanje, plivanje, ronjenje, balet i drugi plesovi), borilački sportovi, sportovi s težinskim kategorijama, atletika, veslanje, biciklizam…U sportovima izdržljivosti kao što je trčanje na duge staze, mršavost je povezana s učinkom iz očitih fizioloških razloga. Trkači koji imaju nekoliko kilograma više od svoje optimalne težine za izvedbu imat će slabije rezultate. Nadalje, u sportovima težinskih kategorija kao što su judo, boks i hrvanje, sportašima se neće dopustiti natjecanje ako je njihova težina iznad gornje granice za tu kategoriju. To može stvoriti značajan pritisak da se postigne potreban pad na težini i to često u vrlo kratkom vremenskom razdoblju intenzivne restrikcije, nakon čega najčešće slijedi povećanje konzumacije hrane i prejedanje što se smatra normalnim za kulturu takvog sporta. U sportovima kao što su balet, gimnastika i skokovi s daske, estetska procjena i napredovanje vezano je uz točno određen sastav i građu tijela koji se promiče i potiče kod natjecatelja.

Konstantno uspoređivanje s drugima, natjecateljski duh i u konačnici natjecanje sa samim sobom osigurava održavanje mehanizama poremećaja hranjenja. U pozadini najčešće stoji tvrdokorni perfekcionizam i nisko samopoštovanje. S obzirom na to da je u profesionalnom sportu rezultat izravno povezan s osjećajem samoostvarenja i napretkom u karijeri, on postaje jedini izvor osobne vrijednosti, a samim time i kontrola tijela i hranjenja. Cijeli identitet svodi se na nešto izvanjsko, na tijelo i uspjeh; jer to osoba može kontrolirati, jer tako može prekriti kroničan osjećaj manje vrijednosti. To je ujedno osnovna psihopatologija poremećaja hranjenja. Problemi s mentalnim zdravljem sportaša posebno lako „prolaze ispod radara“, jer se sportska ambicija isprepliće s ciljem održavanja poremećaja hranjenja, a sami simptomi s kulturom sporta.

Druga teorija tvrdi da sportaši s već postojećim poremećajima hranjenja mogu težiti sportovima koji služe njihovoj želji za mršavim tijelom, bilo kroz norme sporta ili kroz njegove tipične režime treniranja. Takozvana hipoteza " attraction to sport " (privlačnost k sportu) može elaborirati opažanje da u određenim sportovima postoji koncentracija sportaša s poremećajima hranjenja. Isto tako, bavimo li se prevalencijom poremećaja hranjenja ovisno o spolu, koncentracija može ovisiti o tome radili se o dominantno muškom ili ženskom odabiru sporta.

U javnosti se često ističu problemi vezani uz pretilost i debljinu, a vježbanje se promovira kao korisno, dok se s druge strane zanemaruju zdravstvene poteškoće koje dolaze s pothranjenosti i sam poremećaj koji traži ozbiljnu interdisciplinarnu intervenciju. „Sportski pristup“, odnosno posvećenost određenim navikama čini profesionalne ( a i one neprofesionalne) sportaše s poremećajem hranjenja otpornijima na liječenje. Nerijetko su uvjereni da brinu o svom zdravlju, ustrajni su sve dok ne dođe do ozbiljnih zdravstvenih problema, pada imuniteta, poremećaj elektrolita, otkazivanja organa, ozljeda, posljedica steroida i raznih pripravaka. Kada napokon dođe do liječničke zabrane treniranja, okolina, treneri i roditelji zajedno sa sportašem teško prihvaćaju tu činjenicu. Posebno u formativnim i psihološki osjetljivim godinama puberteta i rane adolescencije, kad se tijela mijenjaju, promjene mogu biti iznenađujuće za mladog sportaša, ali i za okolinu čiji pritisak vezan uz zadržavanje prijašnjeg izgleda i zaustavljanje prirodnih promjena može biti poguban po tjelesno i mentalno zdravlje.

Potrebno je održavati opće zdravlju sportaša, kako na terenu, tako i izvan terena, stoga je nužno provoditi edukacije kako bi se što prije uočila potencijalna odstupanja jer rano prepoznavanje simptoma donosi bolju prognozu izlječenja. U sadašnjim standardima ne postoji nikakav kriterij za provjeru prisutnosti poremećaja hranjenja kod sportaša na redovnim liječničkim pregledima, iako su neke metode kojima bi se to moglo pratiti relativno jednostavne (npr. BMI, upitnici). U razvoju, ali i prevenciji poremećaja hranjenja kod sportaša, treneri i sportske institucije imaju veliku ulogu i odgovornost. Važno je da svojim zrelim ponašanjem pokažu da su spremni staviti sportaša na prvo mjesto, ispred rezultata jer nekad je cijena pobjede jednostavno previsoka.

Autorica članka:

Liza Pirović, volonterka Centra BEA