Pozivamo vas na predavanje pod nazivom "Čemu psihoterapija? Pogled iznutra" koje će u subotu 26.10.od 11 do 13 h u Centru BEA održati mlade liječnice: dječja psihijatrica Lena Santrić, zaposlena na Zavodu za dječju i adolescentnu psihijatriju i psihoterapiju KBC Zagreb, u edukaciji iz grupne analize, i dr.med.Ivana Picek, specijalizantica psihijatrije za odrasle, sa iskustvom boravka u Maudsley Hospital u Londonu (Odjel za poremećaje hranjenja).

Pozivamo vas na predavanje za roditelje i stručnjake koje će se održati u subotu 12.10.2019. od 11 do 13 h u Centru BEA pod nazivom „Moje dijete ima poremećaj hranjenja- kako dalje?“. Predavačice su prof.ped.i psihoterapeut Tončica Šiškov, voditeljica grupe za roditelje u Centru BEA, i sociolog i psihoterapeut  Jelena Balabanić Mavrović.

Poznavajući prijašnja saznanja o povezanosti kulture i poremećaja hranjenja, znanstvenici su odlučili krenuti korak dalje u otkrivanju navedene pojave.

Postoje ti neki „društveni fenomeni“ vezani uz hranu koji su nam svima vrlo dobro poznati – to je primjerice, otvaranje frižidera i uzimanje nečega za jesti kad ti je dosadno; ili ako si u PMS-u pa pojedeš cijelu čokoladu ili cijeli sladoled nakon što prekineš s dečkom; ili „ubijanje“ u hrani ili piću kada padneš ispit. Da, mislim da su nam svima dobro poznate ove situacije i nužno ne znači da su loše, no što je uistinu u pozadini tih „fenomena“?

Ljudi su stalni procjenjivači svoje okoline. Imaju potrebu razumjeti stvari koje se događaju u njihovoj okolini te ih stoga ne promatraju pasivno već im aktivno pridaju značenje. Pozitivno ili negativno prosuđivanje okoline u socijalnoj se psihologija naziva stav. Kada negativne prosudbe o drugima temeljimo na nekoj karakteristici koje tu osobu razlikuje od pripadnika drugih skupina, onda govorimo o stigmatizirajućem stavu.

Moja priča započela je kad sam imala samo 13 godina. Kad razmislim o svom djetinjstvu, svom životu prije poremećaja hranjenja, ne mogu reći da sam bila nesretna, ali isto tako ne mogu reći ni da sam bila sretna. Odrasla sam u obitelji u kojoj sam imala sve što mi je bilo potrebno, barem u materijalnom smislu. Sjećam se da su moji roditelji imali hladan odnos i ne mogu reći da sam ikad u toj dobi dobila dojam što zapravo jest ljubav i bliskost. Nije da me nisu voljeli, daleko od toga, ali bili su suzdržani u pokazivanju te ljubavi i bili su strogi.