Poznavajući prijašnja saznanja o povezanosti kulture i poremećaja hranjenja, znanstvenici su odlučili krenuti korak dalje u otkrivanju navedene pojave.
Kako bi otkrili povezanost izloženosti TV programu sa stavovima o tijelu i prehrambenim navikama, proveli su veliko istraživanje na otočju Fidži u intervalu od 1995. do 1998. godine. Do dolaska televizijskog programa 1995. godine, na Fidžiju je zabilježen tek jedan slučaj anoreksije. Tadašnje društvo Fidžija promicalo je jaču tjelesnu konstituciju, što je u suprotnosti s očekivanjima postindustrijskih društava, koja promiču mršaviju tjelesnu građu. Prvi televizijski prijenos i dodir sa zapadnom medijskom slikom Fidži je doživio tek 1995. godine. Navedeno se pokazalo odličnim za istraživanje stavova i navika populacije koja još nije došla u doticaj sa „zapadnim svijetom“.
U istraživanju su sudjelovale djevojke u adolescentskoj dobi. U prvoj točki istraživanja ispitivanje indeks tjelesne mase, visina i težina. Instrumentom EAT- 26 ispitivane su navike prejedanja i ritualnog „čišćenja“ specifičnog za bulimiju. Nakon tri godine izloženosti televiziji dodatno su ispitivani stavovi djevojaka o dijetama, slici o sebi, očekivanjima roditelja o njihovom tjelesnom izgledu, itd. Također, dodana je i kvalitativna analiza intervjua sa djevojkama.
Rezultati istraživanja potvrdili su očekivanja istraživača. Gotovo sve djevojke uključene u istraživanje u nekom su periodu bile izložene televiziji. U prvoj točki istraživanja, 1995. godine, 12% djevojaka iskazalo je visok rezultat na instrumentu EAT- 26. Tri godine kasnije, isti rezultat je iskazalo čak 29,2% djevojaka. Visok rezultat na instrumentu dobiven 1998. godine povezan je sa dijetama i samoinicijativnim povraćanjem, što su indikatori poremećaja hranjenja. Djevojke sa visokim rezultatom na instrumentu EAT-26 smatrale su da trebaju manje jesti. Nakon tri godine, 69% ispitanica bilo je na dijeti kako bi smršavile, a 74% djevojaka reklo je kako su se barem jednom osjećale „predebelo“. Analizom intervjua, sve ispitanice, osim jedne, iskazale su divljenje prema televizijskim likovima, pokušavajući oponašati njihovo ponašanje, odjeću ili promijeniti fizički izgled. Čak 77% djevojaka iskazalo je kako je televizija utjecala na njihovu sliku o sebi. Djevojke sa visokim rezultatom na EAT-26 instrumentu češće su iskazivale utjecaj televizije na sliku o sebi u usporedbi sa djevojakama sa nižim rezultatom na instrumentu (85% prema 60%). Čak 40% djevojaka reklo je kako smatraju da će mršavijom građom ostvariti bolju karijeru ili postati korisnije u domu. Što se tiče intergeneracijskih očekivanja, 31% djevojaka reklo je kako njihovi roditelji smatraju da bi trebale više jesti od onoga što one smatraju dovoljnim.
Iako su i sami istraživači potvrdili nekoliko ograničenja ovog istraživanja, njegova je važnost u kulturološkoj pozadini. Postoji velika razlika između životnog stila kojeg nalaže tradicija stanovnika Fidžija i onoga koji se počeo prikazivati na televiziji. Uz novonametnuti životni stil koji su djevojke počele pratiti na TV programu vežu se glamur, uspjeh i sreća povezani sa „besprijekornim“ izgledom prikazivanih likova i osoba. Iz tih razloga, djevojke su htjele biti bliže onome što im je primamljivo. Međutim, nisu znale da su medijske slike koje prate vrlo uređene i da ne odgovaraju stvarnom „zapadnom svijetu“.
Medijske poruke „savršenog svijeta“ same po sebi ne mogu biti uzrok poremećaja hranjenja, ali mogu potaknuti razvoj loše slike o sebi i manjak samopouzdanja. Svjesni smo da medije ne možemo izbjegavati, posebno u mlađoj dobi kada se izgradnja identiteta sve više povezuje sa masovnim medijima. Upravo iz tog razloga, edukacija o medijskoj pismenosti i onome što je zapravo u pozadini prikazanog sadržaja, uz učenje socijalnih i emocionalnih vještina postaju najbolji alati za prevenciju problema.
Lucija Azinović, volonterka Centra BEA
Izvor: Becker, A,E., Burwell, R,A., Gilman, S.E., Herzog, D,B., Hamburg, P. (2002): Eating behaviours and attitudes following prolonged exposure to television among ethnic Fijian adolescent girls. British Jurnal of Psychiatry. 180. 509-514.