Ljudi su stalni procjenjivači svoje okoline. Imaju potrebu razumjeti stvari koje se događaju u njihovoj okolini te ih stoga ne promatraju pasivno već im aktivno pridaju značenje. Pozitivno ili negativno prosuđivanje okoline u socijalnoj se psihologija naziva stav. Kada negativne prosudbe o drugima temeljimo na nekoj karakteristici koje tu osobu razlikuje od pripadnika drugih skupina, onda govorimo o stigmatizirajućem stavu. U društvu su stigmatizaciji vrlo često izložene osobe koje boluju od psihičkih poremećaja jer društvo na njih prestane gledati kao individue te ih prosuđuje na temelju karakteristika koje pripisuju oboljelima od tog poremećaja. Osobe oboljele od psihičkih poremećaja javnost uglavnom doživljava kao opasne, nepredvidive osobe koje su neodgovorne i nesposobne samostalno donositi odluke.
Međutim, ne stigmatiziraju se sve psihički poremećaji jednako. Stavovi prema oboljelima od poremećaja hranjenja ne uklapaju se u takav uobičajen stereotip o psihički bolesnim osobama. Stavovi javnosti prema oboljelima od poremećaja hranjenja umjesto straha uglavnom uključuju trivijalizaciju odnosno umanjivanje njihova problema. Na ponašanja osoba oboljelih od poremećaja hranjenja često se gleda kao na stvar osobnog izbora te se u skladu s tim oboljele gleda kao krivce za vlastiti poremećaj. Na oboljele se u društvu uglavnom gleda kao na osobe koje se odabiru ponašati na takav način jer su željne pažnje, a poremećaje hranjenja se često trivijalizira jer u očima javnosti nisu toliko težak problem te se mogu lako izliječiti ako to oboljela osoba odluči. U istraživanjima koja su uspoređivala stigmu prema različitim psihičkim poremećajima nađeno je kako su oboljeli od poremećaja hranjenja bili najrjeđe ocijenjeni kao opasni, ali su u usporedbi s drugim psihičkim poremećajima u najvećoj mjeri bili okrivljavani za svoju bolesti te se smatralo da se najlakše mogu sabrati i izliječiti. Ono što je posebno zabrinjavajuće i specifično za anoreksiju jest da, za razliku od ostalih poremećaja, određeni dio populacije izražava divljenje prema oboljelima zbog njihove discipline i samokontrole u unosu hrane te smatra da postoje dobrobiti od simptoma anoreksije koji se očituju u poželjnom vitkom izgledu te ustrajanju u „održavanju linije“.
Ovakvi stavovi su izrazito opasni, a prema podacima istraživanja provedenog u Hrvatskoj, najčešće se javljaju kod osoba koje su i same rizične za razvoj anoreksije. Neki simptomi anoreksije su društveno prihvatljivi (barem u početku) što djeluje kao motivacija i poticaj za prakticiranje ponašanja kontrole u unosu hrane. Poražavajući su podaci da ljudi većinom poremećaje hranjenja ne prepoznaju kao psihološki problem već ih banaliziraju što ukazuje na izrazitu potrebu za edukacijom javnosti. „Znanje je moć“ nije samo krilatica već ima svoja uporišta u znanosti jer je veće znanje o psihičkim poremećajima povezano s manjom stigmatizacijom.
Stoga educirajmo jedni druge, proširimo znanja koja imamo te pridonesimo borbi protiv stigmatizacije. Naime, stigmatizacija osoba sa psihičkim problemima smanjuje kvalitetu njihova života jer predstavlja značajnu barijeru u traženju pomoći. Važno je da promislimo o svojim stavovima i ponašanjima koja najčešće iza njih slijede, a koja u slučaju stigmatizacije najčešće uključuju različite oblike diskriminacije.
Martina Štrk, volonterka Centra BEA
Literatura:
Crisp, A. H., Gelder, M. G., Rix, S., Meltzer, H. I. i Rowlands, O. J. (2000). Stigmatisation of people with mental illnesses. British Journal of Psychiatry, 177, 4–7.
Meštrović, A. (2014). Neki prediktori stavova prema oboljelima od anoreksije. Diplomski rad. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.