Četvrtak, 5. studenoga 2026. u 19.30, Centar BEA, Ilica 106a, Zagreb
Sudjeluju dr. sc. Jelena Balabanić Mavrović, mag. psych. Martina Štrk Mijić i mag. psych. Ivana Kober Vrbat. Moderira Rea Rattinger, mag.soc.paed. Ulaz je besplatan.
Mnogi roditelji se pitaju: kako nismo prepoznali poremećaj kad je počeo? Zašto nismo reagirali ranije, zaustavili preskakanje obroka, odlaske u kupaonicu nakon jela, vaganje hrane i zapisivanje kalorija? Zašto smo joj dopustili da toliko vježba, hoda tisuće koraka, udalji se od nas? Da smo mi znali bolje, možda bi sve bilo drugačije?
Početak poremećaja hranjenja često je tih i nevidljiv. Skriva se pod krinkom „zdrave prehrane“ ili „zdravog života“. Roditelji najčešće ne vide ništa loše u tome da mlada osoba malo „pazi na hranu“. Ponekad su čak sretni što se dijete „pokrenulo“ i počelo vježbati ili uvelo više discipline u svoju svakodnevicu. Vršnjaci podupiru mladu osobu u mršavljenju, okolina općenito pozitivno reagira na prvi stadij poremećaja hranjenja. I tako kreće putovanje opasnom cestom poremećaja hranjenja. Osobe koje drže drastičnu dijetu imaju 18 puta veći rizik da će razviti neki od poremećaja hranjenja (anoreksiju, bulimiju, poremećaj prejedanja). Držanje drastične dijete je poput igranja s napunjenim pištoljem. Netko će se provući bez ozljede, i sjetiti se tog perioda u životu kao čudne epizode eksperimentiranja s dijetama. Druga mlada osoba će biti ranjena i zakoračit će u začarani krug poremećaja hranjenja.
Roditeljima je najčešće teško prihvatiti činjenicu da su stvari izmaknule kontroli. Žele vjerovati obećanjima mlade osobe kako će od sutra početi normalno jesti ili će prestati povraćati. Važno je shvatiti kako borba s poremećajem hranjenja nije stvar manjka volje ili tvrdoglavost djeteta. Mlada osoba se suočava sa silom koja je u ovom trenu jača od nje same, čuje glas poremećaja koji je vrlo uvjerljiv i nudi rješenje svih problema u mršavom tijelu, u nestajanju, u preskočenom obroku ili „samo još jednom“ prejedanju.
Mlada osoba i želi i ne želi oporavak, istovremeno ljubomorno čuva svoj poremećaj kao sigurno mjesto, najveću tajnu koju skriva pred svijetom, ali i duboko pati, vrišti u sebi u želji da je netko spasi, da joj netko pomogne.
Stručnjaci su tu da s oboljelom osobom rade na toj ambivalenciji, da joj pomognu da razumije tu borbu koja se vodi u njenom srcu. Ali- bez pomoći roditelja oni ne mogu ništa. Roditelj je taj koji maloljetnu osobu uključuje u liječenje, koji pazi da maloljetna osoba ide na kontrole, koji čvrsto stoji na stavu da se na terapiju ide i kad nam se ne da, i kada ne vidimo smisao u tome. Kada smo bolesni, antibiotik pijemo i kad nam se teško ustati po noći i kada je gorak ili lošeg okusa. Isto je i sa psihoterapijom, kontrolama kod pedijatra i psihijatra. Dosljednost u liječenju najbolji je prediktor uspjeha.
Znamo li da oporavak od poremećaja hranjenja prosječno traje 4-6 godina, uspješnost terapije nećemo procjenjivati nakon par mjeseci liječenja. Znamo da je oporavak maraton, da će biti uspona i padova, i da se većina oboljelih (i njihovih roditelja) treba pripremiti na višegodišnju borbu.
Na okruglom stolu u četvrtak 5.11. u Centru BEA razgovarat ćemo o svim nedoumicama koje muče roditelje i same oboljele, o tome gdje i kako potražiti pomoć, o tome kako se snaći u zdravstvenom sustavu i kako stvoriti mrežu podrške stručnjaka kojima vjerujete, stručnjaka koji će pomoći mladoj osobi ali i cijeloj obitelji.
