Kao nastavnica u srednjoj školi svakodnevno razgovaram s adolescentima. Iako generacijski nisam toliko udaljena od svojih učenika, primjećujem da je moje odrastanje u nekim aspektima bilo drugačije. Kada sam bila njihovih godina, pametne telefone nismo imali, a društvene mreže bile su u svojim začecima. Kontakt s idealima ljepote koje je promovirala zapadna kultura odvijao se prvenstveno putem televizije i časopisa. Tu razliku ne ističem iz nostalgije, već zato što je važna za razumijevanje promjena koje su se u međuvremenu dogodile. Nekada je ideal ljepote imao distancu. Utjelovljivale su ga profesionalne manekenke i glumice, figure koje su bile odvojene od svakodnevice i koje smo doživljavali kao daleke i nedostižne. Danas te distance više nema. Ideal više nije netko „tamo negdje“, već djevojka iz susjedstva, vršnjakinja, netko „baš poput nas“. Ono što je nekoć bilo zatvoreno u korice časopisa koji je izlazio jednom mjesečno, danas je stalno prisutno na ekranu telefona, neprestano se mijenja i prilagođava našim navikama gledanja.
U takvom okruženju uspoređivanje postaje neizbježno, a s njim se javlja i osjećaj da nismo dovoljno dobri. Tome dodatno pridonose trendovi na društvenim mrežama poput GRWM-a, What I eat in a day ili My daily routine. Naizgled bezazleni, ti formati stvaraju iluziju da drugi imaju potpunu kontrolu nad svojim životom te da žive savršenu, estetičnu svakodnevicu. Mladi se pritom uspoređuju s tim sadržajima i osjećaju da nisu dovoljno dobri. Sve to obilato podržava beauty industrija koja se upravo kroz takve formate i influencere promovira. Prema podacima Euromonitora, globalna industrija ljepote ostvarila je 2023. godine oko 570 milijardi američkih dolara prihoda, uz projekcije rasta od više od osam posto godišnje. Riječ je o jednoj od najbrže rastućih industrija na svijetu, čiji poslovni model počiva na stalnoj proizvodnji novih potreba i osjećaja da nam nešto nedostaje. Najranjiviji na takve poruke upravo su mladi. Adolescencija je vrijeme velikih tjelesnih promjena, potrage za vlastitim identitetom i jake potrebe da se osjetimo prihvaćenima i dijelom grupe. Kontinuirana izloženost nerealnim standardima ljepote i života povezana je s nižim samopoštovanjem, poteškoćama sa samoprihvaćanjem te povećanim rizikom od anksioznih i depresivnih simptoma.
I to nas dovodi do problema banalizacije mentalnog zdravlja. Mlade se potiče da „rade na sebi“, jačaju otpornost, uče tehnike samoregulacije, prakticiraju mindfulness i razvijaju pozitivno razmišljanje. Na prvi pogled riječ je o pozitivnom pomaku. Međutim, iza takvih poruka često se skriva opasno pojednostavljivanje jer se odgovornost za dobrobit mladih prebacuje isključivo na njih same. Takav pristup zanemaruje činjenicu da se mentalno zdravlje ne razvija u vakuumu. Ono je uvjetovano društvenim, obrazovnim, ekonomskim i obiteljskim kontekstom u kojem mladi odrastaju. Drugim riječima, s jedne strane nalazi se mlada osoba u razvoju, a s druge strane industrija potkrijepljena kapitalom, sofisticiranim algoritmima i političkim utjecajem. Iako je nesrazmjer moći jasan svima, javni diskurs problem i dalje individualizira – fokusira se na jačanje otpornosti, roditeljsku kontrolu korištenja ekrana i usvajanje zdravih navika, umjesto na sistemske manjkavosti i odgovornost države za regulaciju digitalnih platformi.
Posljedice toga jasno se vide u praksi. Kod nas nema sustavne skrbi za mentalno zdravlje mladih, nego se ona uglavnom svodi na krizne intervencije. Prevencija, rana intervencija i kontinuirana podrška često ostaju deklarativni ciljevi, a ne stvarna praksa. Škole, koje bi trebale biti važan zaštitni čimbenik u životima mladih, često nemaju dovoljan broj stručnih suradnika. Zdravstveni sustav opterećen je dugim listama čekanja, neadekvatnom infrastrukturom i manjkom zaposlenih, a dostupnost psihološke i psihoterapijske pomoći neujednačena je i često uvjetovana socioekonomskim statusom obitelji. Konkretnih zakona i javnih politika za zaštitu mladih na društvenim mrežama zasad nema. Prema tome, ako problemi nastaju na sistemskoj razini, rješenja također moraju biti sistemska. Uz nužna ulaganja u školski, zdravstveni i socijalni sustav, kako bi podrška mladima bila stvarno dostupna i učinkovita, Hrvatska treba pratiti i kontrolirati način na koji društvene mreže biraju i preporučuju sadržaj maloljetnicima, uvesti strožu regulaciju oglašavanja beauty proizvoda i estetskih zahvata usmjerenih prema njima, jasno označavati digitalno obrađene sadržaje te aktivno štititi maloljetnike od rizičnih sadržaja.
Zaključno, mentalno zdravlje mladih ne smije biti privatni projekt pojedinca ili njegove obitelji. Ono mora biti prepoznato kao javno dobro i društvena odgovornost. Sustavna skrb podrazumijeva koordiniranu mrežu podrške, od obitelji i škole, preko zdravstvenog i socijalnog sustava, do lokalne zajednice i javnih politika. Ako doista želimo brinuti o mentalnom zdravlju mladih, nužno je pomaknuti fokus s retorike individualne otpornosti prema društvenoj odgovornosti. Individualno osnaživanje mladih ostaje važno, ali nipošto nije dovoljno.
Antonija Mihaljević
edukantica sistemske obiteljske psihoterapije I volonterka Centra BEA
