Sindrom ponovnog hranjenja (eng. refeeding syndrome) je hitno medicinsko stanje do kojeg dolazi kada teško pothranjena osoba prebrzo ponovno započne jesti. Upravo je zato važno da je proces oporavka od poremećaja prehrane pod nadzorom liječnika, odnosno stručnih osoba.
Nutritivna rehabilitacija , tzv. dijetoterapija, podrazumijeva ciljani protokol prehrane kroz strukturirane obroke te eventualne dodatke prehrani. Tijekom te nutritivne potpore, organizam prelazi iz kataboličkog stanja (stanje razgradnje tkiva radi hranjivih tvari ) u anaboličko stanje (stanje obnove i rasta tkiva). Kao odgovor na unesenu hranu u organizam, tijelo premješta mnoge soli iz krvi u stanice koje, u njihovom procesu rasta i oporavka, posljedično dodatno iscrpljuje. Zato nagli prelazak iz gladovanja prema hranjenju može uzrokovati iznenadni pad tjelesnih elektrolita kao što su fosfor, kalij i magnezij.
Ukoliko se ne obrati pažnja i ne potakne razgovor s oboljelom osobom o sindromu ponovnog hranjenja, može doći do potencijalno životno opasnih komplikacija kao što su zatajenje srca, aritmija (poremećaj srčanog ritma), zatajenje respiratornog sustava, napadaja panike i dr. Stoga je ovo samo jedan od razloga zašto se oporavak provodi pod liječničkim nadzorom uz redovite preglede i iskrene razgovore. Oporavak nije samo ponovno jedenje, već pažljiv i brižan način odnosa prema tijelu koji ga pritom ne opterećuje, nego uči da se osjeća siguno bez nametnutih, striktnih pravila. Oporavak od poremećaja u prehani nije linearan i nema vremenski okvir, već svaka osoba stvara svoju priču koja je nerijetko neugodna i iscrpljujuća, ali istovremeno hrabra, snažna i učinkovita, čak i ako ne izgleda tako.
Imati pozitivnu sliku o svome tijelu ne znači vjerovati da naše tijelo izgleda privlačno i lijepo, nego smatrati naše tijelo dovoljnim bez obzira kako izgleda. To ne znači misliti da smo lijepi, vec znati da smo puno više od ljepote i svih drugih stadarda koji su društveno nametnuti. To znači razumjeti da je naše tijelo instrument koje nas služi kao što mi služimo njega, a ne ukras kojeg uzdižemo ili kritiziramo.
Naše tijelo pamti sve ono što je naš um morao zaboraviti kako bi preživio. Ono pamti trenutak kada smo prestali vjerovati ljudima, a onda i samima sebi i time se uvjerili da nije sigurno osjećati. Ono se sjeća straha koji smo potisnuli, suza koje smo progutali, krika koji smo utišali. Mi se možda ne sjećamo što se dogodilo, ali naše tijelo pamti i uči nas da se izborimo za sebe. Bol u prsima, stisnuta čeljust, umor koji nikako da prestane... Sve to nije slučajnost, već način na koji se naše tijelo pokušava izboriti i preživjeti (eng. survival mode). Naš živčani sustav radi na jedini način na koji zna, a to je da nas zaštiti. Poprilično je nevjerovatno kako nam naša tijela pomažu pa čak i u trenucima kada mi to ne želimo ili nismo toga svjesni.
Ponekad je teško shvatiti da je oporavak u potpunosti moguć.
Maleni pomaci iz dana u dan potiču nas da nastavimo hrabro prema oporavku bez obzira na sve prepreke i izazove koje sa sobom donosi. Iscijeljenje je moguće.
Tara Trnčević,
Volonterka Centra BEA
Photo by Marianna Smiley on Unsplash