Što ljudi ne znaju o poremećajima hranjenja?

Vjerojatno ste se u školskim klupama, na jednom beskrajno dosadnom satu biologije kada ste učili o bolestima probavnog sustava, uz karcinom, cirozu jetre, celijakiju itd. naišli i na neobične tri slike.

Sliku masnog hamburgera, sliku toaleta i sliku pretjerano mršave osobe koja se gleda u ogledalo, a njen odraz je pretio. Uz to su stajale po jedna rečenica za svaku od tih slika u smislu “Kompulzivno prejedanje je kada osoba ne može kontrolirat količinu hrane koje unosi” i “Bulimija je kada osoba povraća nakon obroka” i “Anoreksija je kada osoba ne jede jer se boji da je pretila”. I tako su oskudno opisali ove složene psiho-fizičke poremećaje. Svedeni na apsolutni minimum bez objašnjenja ili pokušaja razumijevanja problema. Većina ljudi svoje obrazovanje o ovim poremećajima zaustavi upravo na te tri rečenice.

Ono što ljudi ne razumiju jest težina tih problema u kojima se isprepliće nekoliko načina razmišljanja, nekoliko tjelesnih stanja, a najviše – prisutnost auto destrukcije. Ljudi koji su anoreksični i/ili bulimični okarakterizirani su kao negativan utjecaj na društvo i kao obični fetišisti na mršavost. Osobe s ovim problemima često su upravo zbog neznanja previđene, jer su ovi poremećaji opisani previše apstraktno. S druge strane, osobe s poremećajem kompulzivnog prejedanja često su označne kao slabe ili kao jednostavno pohlepne. To je u potpunosti pogrešno. Osobe koje boluju od takvog poremećaja, nisu za to same krive, ne, nisu pohlepne već su zapele u beskrajnoj petlji poremećaja u prehrani.

Veliki je problem također i osuđivanje. Ljudi vrlo lako osuđuju osobe s poremećajima što oboljelima znatno otežava oporavak ili se na njega uopće niti ne odlučuju. Ali ono što ljudi najviše ne razumiju je to da su upravo te bolesti obrambeni mehanizam prema životnim situacijama. Osobe koje boluju od poremećaja u hranjenju, upravo su taj poremećaj i razvile kako bi ublažile negativne osjećaje koji ih guše. Ako imate nekoga u obitelji, među prijateljima ili poznanicima, koji pokazuju naznake poremećaja u hranjenju ili boluju od njega, pokušajte im pomoći da pronađu način kako da riješe problem koji izaziva sam poremećaj. Trebalo bi još reći kako su poremećaji neka vrsta ovisnosti, osobe to prihvaćaju kao dio svog identiteta te misle da bez toga ne mogu živjeti.

Dakle, možemo zaključiti kako su u današnjem svijetu poremećaji u prehrani sve češći. Opasno je da su glorificirani i površno shvaćeni. Stoga treba znatno podići svijest jer ovakvi poremećaji predstavljaju puno veći problem nego što su nam jednom rekli u nekom starom udžbeniku

Autor: Lucija P.Š. Volonterka Centra BEA