Mitovi i činjenice o poremećajima hranjenja

Ako vas netko zamoli da zamislite osobu koja se bori s poremećajem hranjenja, koja predodžba vam prva padne na pamet?

         Velik broj ljudi na navedeno pitanje odgovori opisom mlade žene ispod prosječne kilaže. Zastupljenost ovog odgovora nije začuđujuća pojava s obzirom na to da je navedeni prikaz široko rasprostranjen i često spominjan primjer poremećaja hranjenja u medijima. Ipak, predodžba poremećaja ishrane kao ženskog problema okarakteriziranog smanjenom tjelesnom kilažom je objektivna samo za jedan dio oboljelih te ona u sebi skriva dvije široko rasprostranjene zablude.

Prvenstveno, ispod prosječna kilaža je značajka anoreksije, a ona je samo jedna od mnogobrojnih kategorija poremećaja ishrane. Naime, poremećaji hranjenja su široka i raznovrsna skupina koja obuhvaća anoreksiju, bulimiju, kompulzivno prejedanje, te nespecifične poremećaje (APA, 2013). Pri tome, bulimija i poremećaj kompulzivnog prejedanja najbolje dočaravaju da snižena tjelesna težina nije nužna za dijagnozu poremećaja hranjenja. Preciznije, bulimija je, poput anoreksije, okarakterizirana uporabom metoda kojima se kontrolira kilaža (primjerice, vježbanje ili povraćanje), te distorziranom slikom vlastitog tijela. Ipak, razlika leži upravo o činjenici da osobe koje boluju od bulimije imaju tjelesnu masu koja je u zdravim granicama dok ljude koji boluju od anoreksije karakterizira ispod prosječna kilaža. Nadalje, poremećaj kompulzivnog prejedanja (engl. binge eating disorder) se odnosi na problem manifestiran u epizodama prejedanja koje su praćene osjećajima srama i krivnje. Navedeni poremećaj se pojavljuje kod 1 do 2 % generalne populacije, a među adolescentima u dobi od 14 godina brojke rastu i do 12 % (Kjelsås i sur., 2004). Dakle, široko je rasprostranjena pojava, a ne uključuje sniženu tjelesnu masu. Zaključno, percepcija poremećaja hranjenja kao nužno povezanih sa smanjenom tjelesnom masom potpuno zanemaruje raznovrsnost potencijalnih poteskoća, posljedično smanjujući broj ljudi koji će se u njima prepoznati ili o njima educirati.

Nadalje, druga široko prihvaćena zabluda jeste da su poremećaji hranjenja isključivo ili skoro isključivo vezani za žene. Navedeno pogrešno vjerovanje je ponovno povezano s medijskim prikazom oboljelih. Naime, većina javno dostupnih stranica promovira informaciju da muškarci čine 10 % oboljelih (Sweeting i sur., 2015). Štoviše, neke stranice uopće ne spominju muškarce, označujući poremećaje hranjenja samo kao ‘češće kod žena’. Ipak, iako mediji poremećaje hranjenja skoro u potpunosti povezuju sa ženskim spolom, navedeno nije objektivan prikaz problematike. Preciznije, od 100 osoba koje su kroz život patile od poremećaja ishrane, 25 su muškarci (Sweeting i sur., 2015). Dodatno, ako se promatraju pojedini simptomi, a ne sama dijagnoza, navedeno vrijedi za 40 muškaraca na 100 oboljelih (Woodside i sur., 2001).

Nije začuđujuće ako vas navedene brojke iznenađuju. Ipak, educirati se o njima je iznimno važno jer zanemarivanje udjela muškaraca u poremećajima ishrane uvećava stigmu, ali i smanjuje vjerojatnost da oni potraže pomoć (Griffiths i sur., 2015). Navedeno je posebno opasno kada se uzme u obzir da je broj muškaraca koji traže pomoć već manji od udjela žena (Striegel-Moore i sur., 2004). Razlozi se mogu pronaći i u direktnom pritisku društva koja osuđuje pokazivanje mentalnih poteškoga od strane muškaraca, ali i u  indirektnom utjecaju društva preko stavova koje su izgradili kod muškaraca (Griffiths i sur., 2015). Naime, stigma prema samima sebi je prisutna zbog društveno nametnutog (i pogrešnog) stava da muškarci trebaju biti jači spol. Dakle, ukoliko klasificiramo poremećaje hranjenja kao ‘ženske’, vjerojatnost potrage za pomoći kod muškaraca još više otpada jer bi se simptomi mogli percipirati kao povreda identiteta. Drugim riječima, povezivati poremećaje hranjenja s isključivo jednim spolom je pogrešno i može smanjiti vjerojatnost da oboljeli uistinu potraže pomoć.

                Dodatno, muškarci mogu imati drugačije manifestacije nezadovoljstva vlastitim tijelom, te fokus na isključivo ‘ženske’ simptome može ograniči prepoznavanje bolesti. Primjerice, dok žene teže mršavom izgledu muškarci se više fokusiraniju na naglašenu muskulaturu (Pope i sur.., 2020). Jednostavnijim riječnikom, oni ciljaju six pack, dok žene žele ravni trbuh (Darcy i sur., 2012). Osim samih fizičkih standarda koje si postavljaju, tjelovježba  kod muškaraca ima pomalo drugačije ciljeve u odnosi na onu kod zena koje boluju od poremećaja hranjenja. Naime, žene tjelovježbu percipiraju kao način održavanja snižene tjelesne težine, dok je tjelovježba kod muškaraca s anoreksijom vise usmjerena na emocionalnu regulaciju (Murray i sur., 2014). Dakle, oni ju koriste i kao način održavanja težine, ali i kao pomoć pri nošenju s emocijama koje ih preopterećuju.

                Zaključno, iako su poremećaji hranjenja česta tema u medijima, njihovi opisi su većinom limitirani na prikaze mladih žena koje boluju anoreksije. Ipak, moramo osvijestiti da su poremećaji hranjenja raznolika grupa koja se može manifestirati na različite načine i kod svih populacija (APA, 2013). Osvješćivanjem ljudi o postojanju ostalih oblika poremećaja hranjenja- u medijima manje zastupljenih tipova, omogućuje se destigmatizacija oboljelih, ali se i ohrabruju osobe s različitim poteškoćama u odnosu prema tijelu I hrani da potraže pomoć.

 

Karla, volonterka Centra BEA

 

 

Photo by Thought Catalog on Unsplash

 

American Psychiatric Association. (2013). Diagnostic and statistical manual of mental disorders (5th ed.). Arlington, VA: Author.

Darcy, A. M., Doyle, A. C., Lock, J., Peebles, R., Doyle, P., & Le Grange, D. (2012). The eating disorders examination in adolescent males with anorexia nervosa: How does it compare to adolescent females?. International Journal of Eating Disorders45(1), 110-114.

Griffiths, S., Mond, J. M., Li, Z., Gunatilake, S., Murray, S. B., Sheffield, J., & Touyz, S. (2015). Self‐stigma of seeking treatment and being male predict an increased likelihood of having an undiagnosed eating disorder. International Journal of Eating Disorders48(6), 775-778.

Kjelsås, E., Bjørnstrøm, C., & Götestam, K. G. (2004). Prevalence of eating disorders in female and male adolescents (14–15 years). Eating behaviors5(1), 13-25.

Murray, S. B., Griffiths, S., Rieger, E., & Touyz, S. (2014). A comparison of compulsive exercise in male and female presentations of anorexia nervosa: What is the difference?. Advances in Eating Disorders: Theory, Research and Practice2(1), 65-70.

Pope, H. G., Pope, H., Phillips, K. A., & Olivardia, R. (2000). The Adonis complex: The secret crisis of male body obsession. Simon and Schuster.

Striegel‐Moore, R. H., Leslie, D., Petrill, S. A., Garvin, V., & Rosenheck, R. A. (2000). One‐year use and cost of inpatient and outpatient services among female and male patients with an eating disorder: Evidence from a national database of health insurance claims. International Journal of Eating Disorders27(4), 381-389.

Sweeting, H., Walker, L., MacLean, A., Patterson, C., Räisänen, U., & Hunt, K. (2015). Prevalence of eating disorders in males: a review of rates reported in academic research and UK mass media. International journal of men's health14(2).

Woodside, D. B., Garfinkel, P. E., Lin, E., Goering, P., Kaplan, A. S., Goldbloom, D. S., & Kennedy, S. H. (2001). Comparisons of men with full or partial eating disorders, men without eating disorders, and women with eating disorders in the community. American Journal of Psychiatry158(4), 570-574.