Roditelji imaju ključnu ulogu u pomaganju svojoj djeci da postanu dobro prilagođene odrasle osobe. Roditelji nastoje minimalizirati problematično ponašanje svoje djece, a potiču samoučinkovitost djeteta te njegov emocionalni i kognitivni razvoj (Maccoboy, 1984, prema Enten i Golan, 2009). Poznato je kako su poremećaji hranjenja multikauzalni, no postoje istraživanja koja proučavaju upravo utjecaj roditeljskog stila na dječji način ishrane, tjelesnu aktivnost i zadovoljstvo tijelom (Golan i Crow, 2004, prema Enten i Golan, 2009). Iako su uzroci poremećaja hranjenja mnogobrojni, kućno okruženje se smatra jednim od rizika u razvoju poremećaja hranjenja, a odnos roditelj-dijete je od iznimne važnosti u prevenciji samog poremećaja (Enten i Golan, 2009).
Prije svega, treba istaknuti da istraživanja provedena na odabranu tematiku ne ističu roditelje kao glavne „krivce“ za poremećaj hranjenja niti ih nastoje prikazati u lošem svjetlu. Navedena istraživanja nastoje istaknuti pojedina ponašanja koja iz najbolje namjere mogu posljedično proizvesti suprotan učinak. Proučavanjem odnosa roditelj-dijete možemo mijenjati pojedina ponašanja, a sve kako bi pomogli djetetu u borbi s poremećajem hranjenja. Naime, neka istraživanja su pronašla obrazac ponašanja kod majki djece s anoreksijom nervozom, a on se očituje u pretjeranoj kontroli djeteta od strane roditelja. Roditelji, a najčešće majke, pokazivale su pretjerano zaštitničko ponašanje u ranijem dijelu djetetova života. S druge strane, istraživanja su pronašla nešto drugačije čimbenike u obiteljima u kojima postoji dijete s bulimijom nervozom. Ti čimbenici su sljedeći: roditeljska ravnodušnost, obiteljska nesloga te nedostatak roditeljske skrbi i veće životne nedaće. Također, kod žena s bulimijom nervozom pronađen je obrazac sljedećih roditeljskih ponašanja: visoka roditeljska očekivanja, nizak kontakt s roditeljima i češće kritike obitelji o obliku i težini tijela upućenih djevojčicama prije početka bolesti (Le Grange i sur., 2010).
Savršene životne uvjete je gotovo nemoguće osigurati, uvijek su prisutni određeni izazovi i problemi koji nas tjeraju na rast i izgradnju vlastitog ja, ali i odnosa s okolinom i drugim ljudima. Stoga, prirodno je činiti pogreške na svom putu, a pogotovo u situacijama kada smo suočeni s iznenadnim stanjem svojih najmilijih. Nijedan roditelj ne dobiva upute niti je pripremljen za adekvatno i perfektno nošenje s različitim spektrima poremećaja i bolesti.
U novije vrijeme, fokus je sve više usmjeren i na roditelje te na samu važnost pružanja potpore roditeljima, ali i na pomoći u izgradnji drugačijih, potencijalno adekvatnijih ponašanja. Kao dokaz da svijetlo na kraju tunela zbilja postoji, istraživanja su istaknula ulogu i značaj grupnih podrška za roditelje s djecom koja boluju od poremećaja hranjenja. Kroz te grupne sastanke roditelji su od strane stručnjaka bili educirani o samom poremećaju hranjenja koji njihovo dijete ima, o utjecaju poremećaja na obitelj, ali i utjecaju roditeljskog ponašanja na dijete koje ima rizik za razvoj poremećaja. Nadalje, radili su na poboljšanju komunikacijskih vještina, adekvatnom planiranju prehrane i obroka, ali i na obraćanju pozornosti na pojedina ponašanja djece (Rosello i sur., 2020).
U proučavanju roditeljskih stilova istraživači su izdvojili tri općenita osnovna stila: permisivni, autoritarni i autoritativan (prema Baumrind,1991). Kasnije je dodan i četvrti – indiferentni stil roditeljski stil (Maccoby i Martin, 1983). Autoritarni roditelji su zahtjevni i nedostupni, ne obaziru se na potrebe djeteta, dok su permisivni i indiferentni roditelji previše popustljiviji.
Sličnog imena, ali različitog značaja- autoritarni i autoritativni stilovi uključuju roditeljski autoritet sa važnom razlikom- autoritativni roditelji zadržavaju brigu o potrebama djeteta. U istraživanjima se pokazalo kako je važno da roditelj bude roditelj a ne prijatelj svome djetetu, dakle- da zadrži roditeljski autoritet, no da istovremeno ostane blizak. Naime, navedeni stil roditeljstva je obilježen visokom razinom topline i niskom razinom prisilne kontrole djeteta. Istraživači su pronašli kako je autoritativni stil roditeljstva povezan je s pozitivnim ishodima u razvoju djeteta neovisno o spolu, etničkom i socioekonomskom porijeklu (Davis i sur., 2001, prema Enten i Golan, 2009).
Autoritativni roditelji su skloni na odnos s djetetom gledati više kao suradnički, no ipak zadržavaju autoritet i ne pokušavaju udovoljiti svakoj djetetovoj želji. Ovaj stil roditeljstva promiče djetetovu sposobnost da se nauči samoregulaciji emocija, ali i njegovoj individualnosti, odgovornosti i toleranciji. Literatura je pokazala da je autoritativno roditeljstvo najdosljedniji zagovornik postignuća identiteta jer pomaže adolescentu da stekne samopouzdanje i samopoštovanje potrebno za promjene u životu, ali i za suočavanje s izazovima. Pojedini roditelji spontano razviju navedeni stil roditeljstva, ali to ne znači da roditelji koji imaju drugačiji stil roditeljstva ne mogu promijeniti određena ponašanja ili preuzeti pojedine značajke autoritativnog roditeljstva ili čak u potpunosti razviti navedeni stil ako to požele.
Želite li saznati više o navedenim stilovima roditeljstva, pročitajte https://www.poliklinika-djeca.hr/za-roditelje/izazoviroditeljstva/odgojn...
Autorica članka:
Petra Jagetić, volonterka Centra BEA
Photo by Annie Spratt on Unsplash
Popis literature:
Enten, R. S., i Golan, M. (2009). Parenting styles and eating disorder pathology. Appetite, 52(3), 784-787.
Le Grange, D., Lock, J., Loeb, K., i Nicholls, D. (2010). Academy for eating disorders position paper: The role of the family in eating disorders. International Journal of Eating Disorders, 43(1), 1.
Rosello, R., Gledhill, J., Yi, I., Watkins, B., Harvey, L., Hosking, A., ... i Nicholls, D. (2021). Early intervention in child and adolescent eating disorders: the role of a parenting group. European Eating Disorders Review, 29(3), 519-526.