Moja priča počinje od djetinjstva, odnosno puberteta. Imala sam 13 godina. Stala sam pred ogledalo i zaključila da sam predebela. Nema veze što sam bila pothranjena, ja to nisam vidjela. Sebi sam bila prevelika. Svaki put kad bih se pogledala, osjetila bih gađenje. A imala sam samo 13 godina..
Poremećaji u prehrani imaju svoj početak u djetinjstvu, obično je u pitanju nekakva trauma koja ispliva na površinu kad smo najosjetljiviji – bio to pubertet, mlađa odrasla dob, ili srednje godine. Kada nas nešto uzdrma, kada osjećamo da gubimo kontrolu, usadi nam se u glavu misao da ipak možemo nešto kontrolirati. Svoju težinu.
Još sam u procesu otkrivanja što je bio moj trigger.
Od tog dana kad sam zaključila da sam predebela, više ništa nije bilo isto. I danas, kao udana žena, vučem isti problem sa sobom. I dalje iskrivljen stav prema hrani, tjelesna dismorfija koju konstantno osjećam, potreba da se važem svaki dan, potreba da brojim kalorije. Od toga dana je svaki dan bio isti. Brojanje kalorija, vaganje svakog zalogaja, vaganje više puta dnevno, fizička aktivnost i stalna potreba da se krećem. S 18 godina završila sam na liječenju. Onda se desio neki klik u glavi i počela sam jesti i dobivati na težini. I dalje su misli bile prisutne, ali tada sam bila jača od glasića u glavi koji mi govori da nisam vrijedna. Dvije godine je sve bilo u redu. Bila sam sigurna da sam izliječena i da se nikad neću vratiti i početi brojati zalogaje.
Ali desio se relaps. Ovaj put gori nego što je bilo u djetinjstvu. Počelo je sa mislima da moram smršaviti da stanem u vjenčanicu. I bila sam ustrajna. Dok nisam ponovno potonula na dno i dopustila svom poremećaji da zavlada.
Svako jutro rano buđenje, intenzivno vježbanje, izbjegavanje hrane, vaganje, brojanje kalorija. Samo mi daj puno kave i ja sam sretna. Imala sam svoju „sigurnu“ hranu koja mi je bila dozvoljena. Sve redom niskokalorične namirnice. Kada sam izgladnila svoje tijelo do krajnjih granica, dešavalo mi se da bih se prejedala. A kako nisam mogla podnijeti činjenicu da je hrana u meni i osjetiti tu težinu u želucu, počela sam i povraćati. To se pretvorilo u svakodnevno povraćanje, pa i nekoliko puta dnevno. Iduća je postaja bila, naravno, bolnica. Ponovno.
Provela sam 3 mjeseca u bolničkom krevetu. 110 dana ponovnog učenja kako prihvatiti samu sebe, kako jesti, kako funkcionirati. Bilo je teško, bila sam usamljena, frustrirana i odbijala pomoć. Ali sam napokon shvatila da je ok da nisam ok i da mi je dozvoljeno potražiti pomoć. Jer ja vrijedim. Ti vrijediš. Svi imamo svoju vrijednost. I zaslužujemo njegovati sebe i svoje tijelo.
Nisam izliječena, ali se borim. Da se mogu vratiti u prošlost, opet bih pristala na liječenje. Kada si duboko u poremećaju ne shvaćaš koliko si zapravo životno ugrožen. Spasili su mi život. I sada napokon mogu uživati u bračnom životu. Misli su i dalje prisutne, ali svaki dan ih je sve manje. Ili sam ja sve jača. Čuvajte i njegujte sebe i svoje mentalno zdravlje. Jer mi vrijedimo.
Volonterka Centra BEA
