Što je slika o sebi? Je li to pogled u ogledalo? Možda je to lijepi kompliment koji smo dobili od bliske osobe ili poznanika? Lijepi komentar koji smo uputili sami sebi kada smo prošli pored izloga trgovine? Ili možda samo još jedan od pojmova kojeg baš i ne razumijemo?
Slika o sebi je način na koji mi vidimo sami sebe. Kada govorimo o vrednovanju slike o sebi, o tome koliko se cjelukupno „lajkamo“ ili ne, onda govorimo o saomopoštovanju.
Veliki dio slike o sebi čini i naša slika tijela. U današnjem društvu, slika tijela je više od mentalne slike koju imamo o vlastitom tijelu, više od mentalne slike o tome kako naše tijelo izgleda. Ona je predodžba o vlastitom tijelu koja odražava percepciju,mišljenja i osjećaje osobe u vezi s tijelom i tjelesnim iskustvima. Za mnoge je stoga slika tijela upravo odraz onoga kako se osjećaju u vezi sebe i svoga života. Ljudi koji imaju negativnu sliku tijela, mogu vjerovati da ako ne izgledaju fizički dobro da tada niti njihove sposobnosti nisu dobre jer je slika tijela izrazito važan dio cjelokupne slike o sebi. Mnogi smatraju da ako „poprave“ svoje tijelo da će tada nestati svi njihovi problemi i da će tada biti sretni, što može rezultirati nezdravim praksama kontroliranja težine i nezdravim odnosom prema hrani.
Slika tijela je uvjetovana mnogim stvarima. Uvjetuju je očekivanja koja dolaze iz obitelji, kruga prijatelja te kulture koje je opsjednuta raznim dijetama, težinom, hranom i oblikom tijela. Mnogi su u nekom periodu života bili nezadovoljni svojom kilažom ili izgledom svoga tijela, no u trenutku kada to nije prolazan osjećaj nezadovoljstva već kada netko temelji svoju sreću ili vlastitu vrijednost na tome koliko i što jede, koliko teži i koliko puta tjedno vježba, tada se radi o ozbiljnom problemu. Takav način gledanja na stvari dovodi ljude do vjerovanja da su sva njihova životna iskustva pod utjecajem njihovog izgleda i tjelesne težine. A kada se ta preokupacija hranom i težinom pretvori u opsesiju i svakodnevnu praksu izgladnjivanja, prejedanja, kontrole unosa hrane... onda govorimo o poremećajima hranjenja.
Hana Sarajlić, volonter Centra BEA
