Shvatih danas, preko 3 godine od početka oporavka, da i dalje umanjujem težinu poremećaja. Odjednom sam osvijestila da stvarno umanjujem problem koji sam imala, čak i danas kada sam toliko daleko od njega i kad puno znam o poremećajima prehrane.
Kao da nikad nisam bila “dovoljno dobro bolesna” – u negativnom kontekstu. Kao da sam trebala biti u još gorem stanju da bi to bilo vjerodostojno. Kojeg li paradoksa! Nisam se dugo izgladnjivala, od povraćanja nisam imala fizičke posljedice a i sa viškom kilograma ok živim. Nikada nisam bila hospitalizirana (iako sam se nekoliko puta sama htjela prijaviti), ništa nije bilo izvana vidljivo niti su ljudi primijetili. Cijelo vrijeme imam neki dojam da moje faze nisu dovoljno vrijedne spomena jer nisam bila preduboko zaglibila.
Čitala sam ja i slušala kako cure misle i govore da im nije ništa. Da to nije bolest. I neodobravala to jer znam što sve stoji iza. Ali evo, samu me dočeka spoznaja.
Ostala sam šokirana kada mi se to iskristaliziralo u glavi! Znači, više od 10 godina muke, patnje i popravljanja života da bi s druge strane mislila da eto nije to bilo toliko strašno. Jer ima i bolesnijih. Ima ih koji umiru, kojima kosa ispada i izgube menstruaciju ili pak kojima kilogrami utječu na uobičajene životne funkcije. Nisam bila nijedna od njih.
Nakon što sam ovo shvatila, prvo sam se bila rastužila. Bilo mi je žao same sebe. Što sam bila (i dalje sam) toliko kruta prema sebi, toliko stroga i ozbiljna. Toliko gledajući na svijet crno bijelo, idući na sve ili ništa. Ili je jedno ili drugo. Nema sredine i između.
Eto koliko poremećaj može biti jak! Koliko je glasan i uporan da, i godinama nakon što si bolje, i dalje pronađeš njegove tragove.
Dovoljno je. I previše. Ljudi idu doktorima i piju tablete i za manje krize. Dovoljno smo bolesne i zaglibile i vjerodostojne i samo je sreća da nismo dotaknule veće dno. Jer dno je ionako dno. Ne mora biti po život opasno dno da bi se osvijestile. Iskrivljena psiha je već dovoljan pakao. A ispunjen i život pun ljubavi i dobrih osjećaja je imperativ i ne smijemo pristati na ništa manje od toga!
Život je proces. Treba uživati u putovanju kao takvom. Ima i sredina i ništa nije crno – bijelo. Eto, moj sin je recimo mulat :)I najdivnije između na svijetu!
Anđelina Glavaš,
Volonterka Centra BEA