Nevidljiva borba: muškarci i poremećaji hranjenja
Povijesno gledano, kliničke manifestacije poremećaja hranjenja kod muškaraca percipirane su kao rijetke i atipične – takva percepcija rezultirala je sustavnom nedovoljnom zastupljenošću muškaraca u istraživanjima poremećaja hranjenja. Imajući na umu da su problemi s mentalnim zdravljem još uvijek u određenoj mjeri predmet stigme, u kontekstu muškaraca koji pate od poremećaja hranjenja govorimo o dvostrukoj stigmatizaciji: s jedne strane zbog samog problema mentalnog zdravlja, a s druge strane zbog bolesti koja se dominantno pripisuje ženama.
Neki dječaci i muškarci imaju klasične oblike poremećaja hranjenja. Prema podacima NIMH-a (National Institute of Mental Health), oko 0,8 % muškaraca pati od poremećaja prejedanja, 0,3 % od anoreksije, a 0,1 % od bulimije. Muškarci čine otprilike trećinu svih osoba koje se bore s poremećajima hranjenja. Međutim, poremećaji hranjenja kod muškaraca često ostaju neprepoznati jer se prikrivaju strogim režimima prehrane i intenzivnim bavljenjem sportom. Muškarci su često uključeni u tjelesne aktivnosti koje naglašavaju mišićavost te su skloniji pretjeranom fizičkom vježbanju nego žene (Capuano i sur., 2025). Slično kao što djevojke i žene primaju poruke da trebaju težiti idealu mršavosti, muškarci od rane dobi internaliziraju poruku da je „idealan“ muški izgled mišićav. Posljedično, poremećaji hranjenja kod muškaraca često se povezuju s pojavama poput mišićne dismorfije (Capuano i sur., 2025), poznate i kao bigoreksija ili obrnuta anoreksija. Muškarci s mišićnom dismorfijom imaju temeljno uvjerenje da nisu dovoljno mišićavi te osjećaju intenzivnu potrebu za povećanjem mišićne mase. Bez obzira na to koliko su fizički razvijeni, uvjereni su da to nije dovoljno dobro, da ne izgledaju dovoljno dobro, da nisu dovoljno snažni, i slično. Takva patološka težnja za mišićavošću može biti slična ženskoj težnji za mršavošću – uzrokujući preokupaciju, patnju i narušeno svakodnevno funkcioniranje. Neki od znakova i simptoma ovog problema kod muškaraca uključuju prekomjernu konzumaciju proteina, pretjerano vježbanje, osjećaj krivnje ako ne treniraju ili ako su preskočili trening, opsesiju težinom, preokupaciju hranom i slikom tijela, odbijanje jela s obitelji ili prijateljima jer hrana ne zadovoljava njihove kriterije za kalorije ili proteine te korištenje steroida. Ono što situaciju dodatno otežava jest činjenica da se mnogi od tih obrazaca, osobito u sportskim okruženjima, smatraju društveno prihvatljivima ili čak poželjnima jer se često tumače kao znak discipline i predanosti.
Poremećaji hranjenja mogu pogoditi bilo koga, bez obzira na spol. Unatoč raširenom stereotipu da se javljaju uglavnom kod žena, istraživanja pokazuju da su poremećaji hranjenja u porastu i među muškarcima (Capuano i sur., 2025). Kako bismo pravovremeno prepoznali i pomogli muškarcima koji se bore s ovim teškoćama, važno je nastaviti destigmatizirati probleme mentalnog zdravlja te kritički preispitati način na koji društvo gleda na maskulinitet.
Antonija Mihaljević,
Volonterka Centra BEA
Capuano, E. I., Ruocco, A., Scazzocchio, B., Zanchi, G., Lombardo, C., Silenzi, A., Ortona, E., & Varì, R. (2025). Gender differences in eating disorders. Frontiers in Nutrition, 12, Article 1583672.