Često se govori kako su poremećaji hranjenja iznimno iracionalni, a oboljeli vječno čuju isti rečenicu: ,,Ali ti si tako racionalna/pametna osoba, zašto si ovo radiš?"
I istina je, onima koji nisu to iskusili, nevjerojatno je teško shvatiti kako osoba može ići protiv svoje prirode i potreba.
Jedan od aspekata te iracionalnosti je zasigurno kompetitivnost koja vlada u zajednici, tj. među oboljelima. Tko je ,,više bolestan", tko ,,zaslužuje pomoć", tko ,,zapravo ima poremećaj hranjenja"? Sve su to pitanja koja se oboljelima vječno vrte po glavi, ponekad su izrečena, ali češće ostaju samo u glavi. I vrte se i analiziraju.
Zasigurno bi se mnogi sada zapitali kako se netko može "natjecati" u bolesti, igraju li se oni namjerno sa životom? Kompetitivnost samo je vrh ledenjaka iracionalnosti poremećaja hranjenja. No, da je iznimno zbunjujuća pojava, uistinu je. Zanimljivo je i da, za razliku od kompetitivnosti u drugim slučajevima, oboljeli najčešće ne žele "srušiti" ostale, zapravo razmišljaju samo o sebi i koliko su oni loši, drugi su samo instrument za uspoređivanje.
Kako bih vam približila što mislim kad kažem kompetitivnost, navest ću nekoliko primjera. Dolazim u bolnicu nakon što su me hitno primili zbog lošeg fizičkog stanja i 3 djevojke mi dođu u sobu kako bi me pozdravili jer sam nova na odjelu. Gledam ih i razmišljam kako su lijepe, one govore, ali jedino što ja čujem su moje misli kako djevojke sve imaju sondu, a ja nemam. One su "dovoljno bolesne", a ja zauzimam mjesto u bolnici. U drugoj bolnici pak, svaki pacijent koji je došao u mojoj glavi prošao je test ,,Je li mršaviji/a od mene?", a to je isto teško uopće odrediti zbog tjelesne dismorfije. Općenito, u poremećajima hranjenja prisutno je mnogo uspoređivanja, a još uz to malo spuštanja sebe i imate savršen recept za pogoršanje stanja.
Oboljeli često misle i kako nisu validni ili stvarno bolesni ako nisu bili hospitalizirani, ako nikad nisu imali sondu, ako nisu bili pothranjeni, mnogo je tu faktora koje oboljeli pretvore u dokaze koliko je nekome loše i koliko su oni zapravo zdravi, koliko im ne treba pomoć.
Nekome s npr. anoreksijom rečenica kao što je: ,,Uf, drago mi je da si nisi onako mršava, ona stvarno izgleda bolesno!", najgora je rečenica koju mogu čuti. I zato, ako ste roditelj i ovo čitate, ne komentirajte ničiji izgled, koliko god se to možda činilo bezazleno, mozak nekog oboljelog od PH svaku riječ povezanu s tijelom može okrenuti protiv sebe. Ali nikako se ne krivite jer je to poremećaj. Užasan poremećaj koji oboljelog okrene protiv svih oko njega i u tome je iznimno uporan.
Kompetitivnost je nešto što vam je možda još i nekako zamislivo, ali poremećaji hranjenja imaju toliko nelogičnosti, ovo je kao da smo zagrebali po površini, a još uvijek je nevjerojatno.
Petra Popović,
volonterka Centra BEA