Adolescencija je razdoblje posebnog rizika za razvoj poremećaj hranjenja. Uobičajena je praksa da se prvo započne sa somatskom dijagnostikom i terapijom, a nakon toga se primijeni psihijatrijska dijagnostika i liječenje. Pojedini autori navode premorbidne karakteristike ličnosti koje mogu biti podloga za razvoj poremećaja hranjenja. To su pretjerana potreba za prilagodbom okolini na račun vlastite individualnosti i autonomije, perfekcionizmom te opsesivnost, no pitanje njihova međudjelovanja ostaje i dalje otvoreno. Psihodinamski gledano, kod poremećaja hranjenja prisutni su različiti deficiti ličnosti i psihički konflikti, a posebno problemi individuacije, autonomije te edipski konflikt. Poremećaji hranjenja imaju ozbiljnu prognozu, o čemu je potrebno informirati i pacijente i roditelje. Pokazalo se da je prognoza AN-a kod mlađih pacijenata povoljnija nego kad se bolest pojavi u odrasloj dobi. U novijim se istraživanjima govori o stopi izlječenja od oko 70 do 80 %. Ipak, u samo 50 % slučajeva riječ je o potpunom „psihološko/psihijatrijskom izlječenju“, dok u ostalih uz somatski oporavak perzistira poseban način jedenja ili zabrinutost oko tjelesne mase. U oko 30 % oboljelih postiže se minimalno poboljšanje, dok se u oko 20 % njih bolest kronificira. AN ima stopu mortaliteta od 2,16 do 10,5 %, što je najviše među svim psihijatrijskim bolestima, međutim, u maloljetnika je to oko 5 %. Smrtnost je veća što je tjelesna masa manja, pogotovo ako je manja od 35 kg.
