Muškarci i poremećaji hranjenja- dobro skrivana tajna

Iako se nekad smatralo da su poremećaji hranjenja isključivo ženski poremećaji, istina je da se pojavljuju i kod muškaraca. Dijagnosticirani su kod muškaraca svih dobnih skupina, od djece do odraslih ljudi. Muškarci koji pate od poremećaja hranjenja i problema vezanih uz tjelesni izgled, imaju težak zadatak odolijevanja velikoj stigmi koja ih prati, te su često zanemareni u dijagnostici i tretmanu. U današnjoj kulturi, muškarcima nije dozvoljeno biti ranjivima dok se svakodnevno susreću s pritiskom da budu mišićavi i da postignu ideal muškog tijela.

Istraživači vjeruju kako su poremećaji hranjenja, koji su danas dijagnosticirani kod muškaraca, samo dio stvarne slike. Poremećaji hranjenja kod muškaraca donedavno nisu dobivali pažnju zbog više razloga, od kojih su neki: izostanak muškaraca u istraživanjima poremećaja hranjenja, pristranost od strane stručnjaka u dijagnosticiranju, stigma povezana s traženjem pomoći za poremećaj koji se većinom smatra ženskim, promocija centara za poremećaje hranjenja tipično ženskim promidžbenim materijalima (materijali roza boje, cvjetni uzorci, izostanak slika muškaraca), neprepoznavanje poremećaja od strane obitelji, drugačiji simptomi prisutni kod muškaraca i žena, kao i dijagnostički kriteriji koji su bili pristrani i otežavali dijagnosticiranje poremećaja kod muškaraca. 

Koliko su česti poremećaji hranjenja kod muškaraca? Broj muškaraca u ukupnom broju ljudi koji obole nije posve poznat. Starije statistike govore o 10%, no ako se u obzir uzme nevoljkost muškaraca da priznaju postojanje problema i manje zahvaćanje muškaraca istraživanjima, taj broj je vjerojatno mnogo veći. Novije procjene stručnjaka govore o 20-25% muškaraca u ukupnom broju oboljelih.

Iskazuju li se drugačije poremećaji kod muškaraca i žena? Da, postoje neke razlike u iskazivanju poremećaja. Kod muškaraca koji pate od poremećaja, češće se pojavljuju i drugi psihijatrijski poremećaji (npr. ovisnosti, psihotični simptomi), pokazuju kasniji početak poremećaja (tipično u kasnoj adolescenciji), češća je povijest pretilosti ili povećane tjelesne težine, kao i iskustva vršnjačkog zadirkivanja zbog težine. Postoji manja vjerojatnost upuštanja u ponašanja „čišćenja“ i veća vjerojatnost korištenja tjelesne aktivnosti kao nadomjesnog ponašanja. Nadalje, zbog stigme koju doživljavaju, manje traže pomoć, a kada je zatraže, to je obično kasnije u tijeku bolesti, zbog čega poremećaj može biti ozbiljniji i ukorjenjeniji.

Postoji li češća prezentacija jednog od poremećaja hranjenja kod muškaraca? U najčešće citiranom istraživanju, procjenjuje se kako je životna prevalencija poremećaja hranjenja kod muškaraca oko 0,3% za anoreksiju nervosu, 0,5% za bulimiju nervosu, te oko 2% za pretjerano jedenje (Binge eating disorder).

Neki istraživači kažu kako je mišićna dizmorfija, odnosno nezadovoljstvo mišićnom građom, tipičnija od drugih prezentacija poremećaja hranjenja kod muškaraca. Nekada se nazivala i obrnutom anoreksijom, a danas se svrstava u opsesivno-kompulzivne poremećaje. U mišićnoj dizmorfiji, željeni oblik tijela nije mršaviji od trenutnog, što se najčešće viđa u tradicionalnoj ženskoj anoreksiji, nego veći i mišićaviji, što je u skladu s društvenim, tradicionalnim idealom muškog tijela. Ponašanja koja proizlaze iz straha od nedovoljne mišićavosti su kompulzivno vježbanje kao i poremećeno hranjenje karakterizirano uzimanjem proteinskih nadomjestaka, zloupotrebom steroida i anabolika, te restrikcijom unosa hrane. Kao i s ponašanjima koja su češća u ženskoj prezentaciji poremećaja hranjenja, navedena ponašanja također nose medicinske rizike. No, nažalost, često se ne prepoznaju jer se smatraju poželjnim zdravstvenim ponašanjima. 

Važan zaključak i ključan cilj jest razvijanje društvene klime koja prihvaća mušku osjetljivost.

Vida Vasilj, volonterka Centra BEA

Literatura:

Begić, D. (2016). Psihopatologija. Zagreb: Medicinska naklada.

Verywellmind (2019). Understanding Male Eating Disorders. https://www.verywellmind.com/male-eating-disorders-4140606

Strother, E., Lemberg, R., Stanford, S. C., i Turberville, D. (2012). Eating disorders in men: Underdiagnosed, undertreated, and misunderstood. Eating Disorders: The Journal of Treatment & Prevention, 20, 346 – 355. doi:10.1080/10640266.2012.715512