Osobno iskustvo

Ispričat ću svoj put. Imam potrebu zahvaliti svima koji su bili moje svjetlo na kraju tunela, svima koji su mi pomogli, kao podrška ili profesionalna pomoć...

Moj poremećaj prehrane se javio pred nekih 5 - 6 godina (ne mogu reći kada točno jer ga tada nisam ni smatrala poremećajem). Išla sam na nekakvo testiranje određene firme koja promovira brzo mršavljenje i postizanje zdravog organizma uz pomoć svojih proizvoda (bila je to usluga prijatelju koji je radio u toj firmi). Morali smo ispuniti par osobnih podataka te smo imali vaganje i mjerenje koliko postotaka imamo vode, mišića u tijelu... Kada je došlo vrijeme da podatke upišemo na papir ja sam se počela osjećati užasno. Bilo me sram... Iako nisam pristala na kupnju tih proizvoda odmah nakon toga sam došla doma i krenula istraživati što bi ja to mogla napraviti da promijenim svoje tijelo, smršavim i osjećam se bolje. Naišla sam na prehranu siromašnu ugljikohidratima... i ubrzo krenula na taj režim prehrane sva sretna i optimistična ne znajući da će to ubrzo prerasti u opsesiju i na kraju u bolest.

Kile su nestajale dosta brzo i ja sam se osjećala sve bolje i bolje. Mislila sam da sam izliječila astmu, gastritis i sve se nekako činilo lakše...kao da sam živjela  sa ružičastim naočalama. Ali nitko nije nosio te ružičaste naočale osim mene. Ulazila sam u sukobe s drugima. Roditeljima nije bilo jasno kako ja to ponekad ne mogu popustiti... Rekli su: svi se mi nekad osjećamo lošije i pazimo na prehranu, što ona misli, kako ne shvaća da se neće udebljati od jednog kolača? U razdoblju od 3 - 4 mj. sam skinula 5 kg. Čak i ne zvuči strašno ali mjesec po mjesec ja sam smanjivala svoj izbor namirnica... sve dok nisam došla na 1 ili nijedan obrok na dan. Naravno tu je bilo laganja, sakrivanja... Osjećala sam se loše, nisam izlazila van.... Patio je moj društveni život i nigdje se nisam uklapala osim u taj ''moj novi svijet''... Govorila sam si sve je to za moje dobro.

Nakon par godina čekanja uspjela sam organizirati put o kojem sam sanjala. Išla sam u New York.

I brinulo me... što ću, kako ću... išla sam kod rođaka i nije tu bilo izmišljanja i varanja oko hrane... Jedeš što je ponuđeno i to je to. Pa sam drastično smanjila količine, dakle svoju opsesiju oko izbacivanje ugljikohidrata zamijenila sam za drastično smanjivanje količina hrane. Vratila sam se doma s najmanje kila, oko 15 manje od početne kilaže. Moji roditelji su alarmantno reagirali jer su vidjeli da nešto ozbiljno nije u redu. Uspjela sam nešto kilograma vratiti u par mjeseci što sam bila doma ali i dalje je moje razmišljanje i stav bio isti... Nisam dovoljno dobra i ne treba mi hrana. Lijepa sam donekle samo ako sam mršava...

Zatim je u moj život došla jedna osoba zbog koje mi nije bilo teško neke stvari zaista promijeniti... osoba koja je sve to što sam do sada radila stavila u pitanje. Osoba kojoj ja nisam htjela reći „joj znaš ja ti to ne jedem“ jer se ta osoba potrudila meni to skuhati jer mu je stalo do mene. A i meni do njega... i tako je krenulo.

To me probudilo i nakon par mjeseci mozganja javila sam se u Centar BEA sa strahom ali i odlukom da ću se promijeniti. Sa čvrstim stavom da želim nakon nekog vremena normalno putovati, sudjelovati u svakom obiteljskom ili prijateljskom okupljanju. Nisam točno znala što očekivati iako me prvi razgovor s psihologinjom Centra BEA uistinu ''umirio'' i odbacio velik dio tog straha. I dalje bilo teško... pričaš neku priču i nije ti jasno zašto je ta priča baš tvoja i zašto nije krenula drugim smjerom.

Malo nakon toga opskrbila sam se literaturom koja mi je preporučena, te sam krenula s nutricionističkim grupama u Centru BEA- Rijeka. Voditeljica nutricionističke grupe mi se odmah svidjela, iako to nije relevantna činjenica ali nekako sam odmah imala povjerenja u nju i nikad nisam osjećala da me previše ''forsira'' na nešto... Bilo mi se teško naviknuti na to da ja sad moram svaki dan pisati što jedem i u koliko sati i kako se osjećam i koliko sam bila gladna/sita...

U početku sam mislila da mi to radi još veći psihički pritisak, ali poslije sam shvatila da mi to koristi i bila zahvalna na svakom napisanom papiru. Pomoću njih sam povratila osjećaj gladi od kojeg se tijelo odviklo. Shvatila sam što poremećaj najmanje ''voli'' i da moram raditi u inat njemu, tom glasiću koji se svako malo javljao i govorio ''to ti nije dobro, biti ćeš debela, to nije zdravo...''

Naučila sam kontrolirati taj glas i pomirila sam se s tim da će se još ponekada javljati ali da ga ja neću slušati. Imala sam priliku poslušati još par priča drugih ljudi na grupi. Ja sam već bila u situaciji da sam dosta napredovala, i tada sam vidjela sebe u djevojkama koje su bile tek na početku svoje borbe s poremećajem. I to mi je pomoglo, čuti njihove priče i znati gdje sam sada. Pokušati pomoći drugima... Krenula sam i na psihoterapije koje su mi jako pomogle; ne samo vezano za poremećaj nego da sazrijem i naučim se nositi i s nekim drugim stvarima. Dok je poremećaj bio na vrhuncu glavni fokus života mi je bila hrana, a sada sam naučila da ima toliko lijepih svakodnevnih stvari i ne razumijem zašto sam pred njima zatvarala oči.

Zahvaljujem još jednom svima i preporučila bih svakom tko vodi sličnu borbu da ne odustane. Posebno hvala mojoj voditeljici nutricionističke grupe u Centru BEA u Rijeci, koja je tu bila uvijek, makar lijepim savjetom preko poruke...

L.K.