Niste sami. Niste jedini. Niste zbog ovoga greška.
Oduvijek sam htjela biti kuharica, voljela sam kuhati, peći kolače i uživala sam u hrani te svojih, tada 174 centimetara i 70 kilograma nosila ponosno.
Do nedugo smo ja i mojih 174 centimetara nosili veliku bol i niske 52 kile. Društvene mreže unište pogled na svijet i ljude, pretvore nas u iskompleksirane robote koji žele savršeno, ali takvo što ne postoji. Onog dana kada počne postojati nešto savršeno, sve će nestati i od nesavršenosti će ostati samo prašina.
Sve smo nekad željele izgledati kao modeli, htjele smo izbjeći pogrdne nazive i prozivke temeljene na našem fizičkom izgledu. Bile smo žrtve vršnjačkih riječi te djela i nerado priznajemo da nas uništavaju više nego ćemo pokazati te na kraju krajeva priznati.
Počinje sa sitnicama, i mišlju da se ništa loše ne može dogoditi preskočimo li obrok, odbijemo li hranu i još mnoštvo drugih malih stvari. Počinjemo i trenirati, brojati kalorije.
„Nisam gladna.“
„Ne volim to jesti.“
„Alergična sam.“
„Već sam jela.“
„Ne jedem to, veganka sam.“
Puste laži nam izlaze kroz usta i počinjemo gubiti kilograme te uživamo u svojim novim linijama, nesvjesno prestajemo osjećati glad, zaboravljamo jesti te na kraju, padamo. Rupa u koju smo upale, duboka je tek nekoliko mjeseci gladovanja te nas košta godine borbe.
Tražim izlaz iz tunela, ljestve koje vode iz ove rupe već tri godine. Krenulo je ne jedenjem, naglim gubljenjem tako dragocjenih kilograma, put me odveo do ruba anoreksije. Moja najbolja prijateljica, mjesečnica, odlučila je odustati od mene. Izgledala sam poput zombija, isušena te proždrljena umorom i glađu. Izgubila sam kontrolu po prvi put u životu. Pogledavala sam se u ogledalo u nadi da ću vidjeti nešto osim kostiju, kože i podočnjaka. Ali, nisam vidjela ništa osim toga.
Na sreću, probudiš se jednog jutra i kažeš „Ovako više ne ide, ne možemo dalje ovako.“ Krenula sam od emocionalne vezanosti za hranu, ako sam bila s ljudima koje volim više bih jela. To onda više nije jedan komad pizze, pojela sam čak i dva. Ponos i sreća. Polako se počinješ vraćati u normalu, dobivati kilograme i jesti normalno.
Sve djevojke, pa tako i ja, prešutjele smo svima što je uslijedilo nakon toga.
Ne prihvaćanje onog što smo vratile, onog što smo si oduzele. Kilogrami rastu, tijelo je željno hrane jer ne želi opet prolaziti kroz borbu da preživi te sve krene suprotno onomu s čime smo se borile do tad. Prejedanje.
Izgubila sam kontrolu po drugi put u svome životu, počela sam jesti prevelike količine hrane, nisam bila u mogućnosti stati, karakter mi je umoran od toga da branim tijelu nešto što mu treba. Ušla sam u začarani krug, jedenje, prejedanje, grižnja savjesti, uzimanje laksativa ili povraćanje te plakanje i krivnja zbog svega pojedenoga. I tako svaki dan, brojanje kalorija, jedenje iznad brojke koja piše na internetu, vaganje hrane, vaganje sebe. Kilogrami rastu brže nego što ih prihvaćam i ne možeš se više boriti. Krug bez kraja, sve je teže jer samo postala umorna od tolikog razmišljanja o tome i nemogućnosti stati kad sam sita. Ne uživam u hrani kao prije, ne znam hoću li više ikad uživati u nečemu kaloričnom.
Ljudi ne razumiju kako je to ne osjećati sitost, ne osjećati glad, ali osjećati krivnju svaki put kada se pojede iznad 2000 - 3000 kalorija dnevno. Pogledi koji osuđuju, uši koje ne žele saslušati te riječi koje ne pomažu jer svi misle da je lako reći „Jedi.“ ili „Nemoj pojesti.“ Nije lako, teško je. Ranjive smo, ne volimo sebe ni svoje tijelo, psihički umorne i uništene. Želimo ljubav same od sebe, a ne znamo si ju pružiti. Pogledam li se u ogledalu nakon što se prejedem, ne vidim svoj lijepi osmjeh ili oči, vidim samo taj izbočeni trbuh prepun loše hrane. Znam da sam mu naštetila, znam da uništavam svoje zdravlje, ali ne mogu stati, treba me pridržati i zadržati u zagrljaju, ali nema tko, a sama nažalost trenutno nisam dovoljno jaka.
Opet sam imala krizu, pojela sam 2 tanjura večere, 2 čokolade, 3 krafne i vrećicu čipsa. Nisam okej. Plakala sam, htjela sam to izbaciti iz sebe, htjela sam uspjet držati se pod kontrolom, htjela sam se ujutro probuditi sretna i gladna i pojesti doručak bez da vagnem bananu i znam koliko ima kalorija. Želim sve to. Opet želim uživati u svakom zalogaju, a ne osjećati anksioznost i strah da ću umrijeti ne pojedem li cijelu čokoladu. Strah da ću opet gledati one kosti kako probadaju iz mene.
Osjećala sam se jadno, mrtvo iznutra, tužno i ostavljeno. Sama sam u ovome, nažalost. Zato što čak i ljudi koji me vole ne shvaćaju i nadam se da nikad neće morati. Misle da umišljam, ne vjeruju da stvarno postoji problem, ne žele se petljati.
Izvući ću se ja iz ovoga kao i svaka osoba koja prolazi isto. Za tu borbu ćemo znati samo mi, sami na sebe ćemo biti ponosni, sretniji nego ikad. Trebamo samo vremena da stanemo na noge i pokažemo svijetu da smo savršene ovakve kakve jesmo. Opet ćemo voljeti hranu, ne gledati brojku na vagi i smijati se od uha do uha.
Nismo samo mi žene u ovome, ovo je također za sve muškarce koji se ovako osjećaju.
Baš je to jedan težak period, ne kažem da nije moguće, svi se izliječe, ali morate znati da je sve u glavi i sve je kako si sami posložite. Ja koja putujem od anoreksije, bulimije i sad na kraju opsesivno kompulzivnog prejedanja znam da je užasno naporno, djeluje nemoguće.
Probudit ćemo se jednog jutra ponovo, nećemo razmišljati o tome već ćemo voljeti sebe i svaki dio svojega tijela i sve će biti kako treba. Veselim se tom danu.
Još nije došao za mene, ne, ne vidim izlaz, raspadam se i utapam u moru poremećaja u hrani.
Danas imam 60kg i ne razlikujem se previše od drugih ljudi. Izgledam normalno, ali ono kako se osjećam je potpuno drugačije od normalnog.
Ali, samo sam jedna u nizu.
autorica: Ingrid K.,
volonterka Centra BEA
