U moru toksičnih poruka vezanih uz hranu i tijelo koje se svakodnevno šire društvenim mrežama, jedna mi je posebno zapela za oko – ona koja kaže da bismo trebali „odvojiti emocije od hrane“. Ta rečenica implicira da bi naš odnos prema hrani trebao biti gotovo matematički: trebamo izračunati koliko našem tijelu treba i disciplinirano mu točno toliko dati. Na prvi pogled to zvuči logično. Iako takav pristup u nekim okolnostima može biti koristan, svodeći hranu isključivo na brojke zaboravljamo važnu činjenicu – emocije i hrana povezani su od samog početka našeg života.
Ako na trenutak zamislimo novorođenče, ta povezanost postaje vrlo jasna. Kada beba zaplače, roditelj na to često odgovara hranjenjem. Osim sitosti, beba na taj način dobiva utjehu i poruku: „Sve je u redu, netko brine o meni.“ U tom trenutku, mlijeko je puno više od kalorija i makronutrijenata. Kroz takva iskustva dijete polako uči prve lekcije o svijetu – da potrebe mogu biti prepoznate, da nakon nelagode dolazi olakšanje, da postoji netko tko će odgovoriti. Hrana već tada postaje povezana s bliskošću i utjehom.
Ta se povezanost nastavlja kroz cijeli život, i nebrojeno je svakodnevnih situacija kada su emocije i hrana povezani. Proslave rođendana, slavljenje uspjeha, vjenčanja, blagdani – gotovo uvijek uz njih dolazi i hrana. Kada prijateljima ili članovima obitelji koji žive daleko od doma pošaljemo paket s domaćom hranom, zapravo šaljemo puno više od hrane – šaljemo djelić doma. Kada prehlađenom članu obitelji skuhamo juhu, time pokazujemo brigu. Kada prijateljici koja je nedavno rodila donesemo zamrznute obroke kako ne bi morala kuhati dok brine o bebi, i to je briga. Kada se obitelj okupi oko stola nedjeljom, to nije samo zbog hrane. Često najjednostavniji način na koji nekome pokazujemo da nam je stalo je da ga pitamo – „Jesi jeo danas?“
Kada bismo doista pokušali potpuno „odvojiti emocije od hrane“, izgubili bismo mnoge dragocjene niti koje nas povezuju s drugima i s tradicijom koja nas oblikuje. Takvo odvajanje nije realno, niti poželjno, već bi značilo osiromašenje jednog dijela naših života. S druge strane, emocije ponekad mogu utjecati i na gubitak apetita. U trenucima intenzivnog stresa ili tuge, neke osobe gube interes za hranom i jedu znatno manje nego inače. I to nas podsjeća koliko su naše emocije i hrana međusobno povezani.
Prema tome, zdrav odnos prema hrani ne znači da emocije u njemu ne postoje. Problem nije u tome što ponekad kroz hranu tražimo utjehu. Poteškoća nastaje onda kada hrana postane jedini ili glavni način na koji si pružamo utjehu ili se nosimo s neugodnim emocijama. Zato zdrav odnos prema hrani ne podrazumijeva odsustvo emocija, nego postupno širenje načina na koje brinemo o sebi. To može biti razgovor s nekim tko nas razumije, šetnja, odmor, vrijeme za sebe ili bilo što drugo što nam pomaže da se ponovno osjećamo dobro u vlastitoj koži. Dakle, ne – emocije i hranu ne trebamo razdvajati. One su povezane od prvog obroka koji smo ikada dobili.
Antonija Mihaljević,
volonterka Centra BEA
