Oporavak zato nije izgledao kao svečana odluka da od ponedjeljka više nikada neću napraviti isto, jer takvih sam ponedjeljaka potrošila dovoljno za nekoliko života. Izgledao je i kao pomalo apsurdan povratak u školsku klupu, samo što je udžbenik bio moj živčani sustav, a ispitna pitanja ona na koja prije nisam znala odgovoriti. Trebala sam najprije racionalno razumjeti što je tuga, zatim prepoznati da je osjećam, onda saznati što ona meni znači, a tek naposljetku ostati uz nju kad mi se učini da će me progutati. Nije isto zaokružiti „sram” na isprintanom papiru i sjediti sa sramom koji ti pritišće prsni koš kao slon što sjedi na njemu; nije isto naučiti definiciju žalosti i izdržati onaj trenutak kada bi se cjenkao s bilo kojom višom silom, prodao i dušu, samo da to konačno stane.
Ponekad se sav moj napredak svodio na to da sjedim i budem tužna. Samo tužna. Da ne zatrpavam prazninu hranom, ne liječim je kupnjom još jedne torbe, ne pravim intelektualnu disertaciju o tome zašto je sve ispalo upravo tako, nego da kažem sebi: tužna sam, ljuta sam, bojim se, usamljena sam, treba mi netko. I da tu rečenicu ne smatram dokazom vlastite slabosti. Učila sam da emocija nije naredba koju moram odmah izvršiti ni katastrofa koju moram spriječiti, nego stanje koje može biti vrlo teško, ponekad zastrašujuće teško, a da ipak ne moram zbog njega uništavati sebe.
Kada danas pomislim na onu kupaonicu, ne želim od nje napraviti čestitku s poukom. Nema ničega slatkog u komadima izrigana bifteka među tuđim vlasima, kao što nema ničega plemenitog u godinama koje sam provela održavajući eye-to-eye contact sa zahodskim školjkama, često dulje nego što sam gledala u oči vlastitog djeteta. To je tužno, stvarno tužno, i nikakva literarna dosjetka ne može mi vratiti to vrijeme. Bolest nije bila učiteljica kojoj danas zahvaljujem na mudrosti; bolest je bila bolest, a sve što sam naučila naučila sam usprkos njoj, njenoj okrutnosti i njezinoj sposobnosti da se prerušava u utjehu.
Ali sada barem mogu gledati tu sliku bez potrebe da od nje pobjegnem, mogu osjetiti gađenje i ne zaključiti da sam ja sama odvratna, mogu osjetiti sram i ne pretvoriti ga u doživotnu presudu, mogu se rastužiti nad onom djevojkom pokraj none i mame i osjetiti prema njoj nešto što tada nisam znala: nježnost. Ne sažaljenje koje me poništava, nego nježnost prema osobi koja je bila tako glasna, tako sposobna govoriti, tako vješta u analiziranju drugih, a nije znala izgovoriti što se zbiva u njoj.
Mina Adler,
volonterka Centra BEA
