Poremećaji hranjenja kod djece, mladih, pa i odraslih osoba često utječu na cijelu obitelj, a vrijedi i obrnuto, partnerski odnosi roditelja te obiteljski odnosi u cjelini mogu utjecati na razvoj i održavanje poremećaja hranjenja. Stoga su partnerska i obiteljska terapija važne komponenta u liječenju.
Sistemska obiteljska terapija ima specifičan pristup u radu s roditeljima, partnerskim odnosima i obiteljima. Simptom se promatra u funkciji održavanja obiteljske kohezije, bilo da su roditelji u braku ili su razvedeni. Poteškoće djeteta su signal da obiteljski odnosi nisu uravnoteženi, te da ne omogućavaju rast i adekvatno funkcioniranje svim članovima obitelji. Stoga se propituju obiteljski obrasci ponašanja i komuniciranja, način izražavanja emocija, specifične obiteljske dinamike koje podržavaju tajne i tabue, otpori u suočavanju sa životnim izazovima. Propituje se adekvatnost „preuzetih“ uloga pojedinih članova obitelji u odnosu na njihovu razvojnu i strukturalnu adekvatnost npr. parentifikacija, prezaštićivanje i sl. Terapeut u radu s roditeljima i obitelji zadržava neutralnost, te stvara okruženje koje omogućava članovima obitelji uvid i mogućnost promjene. Uvjet za ulazak u sistemsku obiteljsku terapiju je načelna suglasnost svih članova obitelji, iako nije nužno ni uobičajeno da u svim seansama sudjeluju svi članovi obitelji. Ukoliko je fokus na partnerski odnos, dovoljno je da oba partnera sudjeluju. Razvedeni roditelji i dalje su vezani uz svoje dijete te mogu napraviti značajne pomake u međusobnoj komunikaciji kako njihovo razdvajanje kao bračnih partnera ne bi negativno utjecalo na njihovu ulogu roditelja. Roditeljima se pomaže u prepoznavanju dinamika koje mogu podržavati ili ometati djetetov oporavak. Cilj je jačanje obiteljskih resursa kroz jačanje emocionalne otpornosti i podrške unutar obitelji u suočavanju sa životnim izazovima na zdrav način.