Uloga opsesivnog vježbanja u nastanku i održavanju poremećaja hranjenja

„Vježbanje i fizička aktivnost trebala bi biti sastavni dio ljudskoga života“ ili „Većina mladih danas ne prakticira nikakvu fizičku aktivnost“, neke su od mnogih rečenica kojima su djeca, adolescenti i mladi ljudi danas bombardirani. Iako je točno da danas puno više sjedimo nego što su to radili naše bake i djedovi, pristup vježbanju kod mnogih je postao iskrivljen.

Danas se većina ljudi pod pritiskom društva prisiljava vježbati jer je vježbanje markirano kao zdrava i poželjna aktivnost. Zašto onda povezujemo vježbanje, navodno zdravu aktivnost, i poremećaj prehrane?

Unatoč tome sto je fizička aktivnost potrebna svakome čovjeku neovisno o njegovoj tjelesnoj veličini i obliku, vrlo je lako pretjerati. Preko medija, škole i društva stječemo dojam da nikada nije previše vježbanja, no ono vrlo lako može postati ovisnost. Primjerice osobe s ortoreksijom (poremećaj prehrane u kojem se hrana strogi dijeli na „zdravu“ i „nezdravu“), često pretjeruju u vježbanju smatrajući kako tako brinu za svoje zdravlje. Pretjerano vježbanje može biti izrazito nepovoljno za zdravlje ako se ne uzimaju pravilni dani odmora.

Osim odmora potrebno je unositi dovoljnu količinu nutrijenata, kako bismo izbjegli trajnu tjelesnu povredu. Osobe s poremećajima u prehrani često izbjegavaju sadržaj prethodne rečenice jer vježbanje koriste kao alat za mršavljenje. Preskakanje vježbanja smatraju svojom slabošću te ne unose ni približno dovoljno hrane. Najčešći tip vježbanja koji prakticiraju je trening cardio ili trening kondicije, koji se sastoje od vježbi poput jogginga, sprinta, penjanja uz stepenice itd.

Također, mnoge osobe smatraju kako treningom i fizičkom aktivnošću troše hranu koju su pojeli (pogotovo ako se radi o hrani označenoj kao „nezdrava“). Ova pojava može potencijalno biti jedan od indikatora da osoba razvija poremećaj hranjenja.

Unatoč popularnom mišljenju, vježbanje treba biti užitak, a ne kazna. U trenutku kada osjećate umor i s mučninom odlazite na trening, vaše tijelo vam govori da mu je potreban odmor. Osobe s poremećajima hranjenja gotovo uvijek preskaču dane odmora čime iscrpljuju organizam, uništavaju zglobove i ligamente. Tada vježbanje, umjesto užitka, postaje stresor.

Veliki promotori poremećaja hranjenja i pretjeranog vježbanju su needucirani privatni fitness treneri koji pogrešno vode klijente s krajnjim ciljem brzog gubitka na masi što se kosi sa svim medicinskim preporukama. Pogotovo kada je riječ o osobama koje su zdrave tjelesne mase gdje je gubitak kilograma i pretjerane izgradnje mišića nepotreban. Osobama koje se liječe od poremećaja prehrane, bilo u bolnicama ili kao vanjski pacijenti, većinom je zabranjeno bavljenje tjelesnom aktivnošću. Faza odmora u ranijim stadijima oporavka vrlo je važan čimbenik izlječenja.

No kada je trend dobivanja na masi započet i osoba koja je ranije bila pothranjena dođe do minimalne zdrave tjelesne mase, većina oboljelih izrazi želju za povratkom tjelesnoj aktivnosti. Unatoč tome što je to još jedan od mehanizama ovih poremećaja, dopustivo je uključivanje u laganu tjelesnu aktivnost. Preporučljiv je odlazak u grupne sportske aktivnosti u kojem vlada prijateljsko okruženje i, naravno, s adekvatnim trenerom.

Ukoliko se osobe oboljele od poremećaja hranjenja vrate samostalnom treniranju, velika je vjerojatnost da će se vratiti i ekstremnom vježbanju zbog toga što su skloni pretjerivanju u tjelesnoj aktivnosti i ne slušaju signale svoga tijela. Možemo čak zaključiti kako izrazito kompetitivni sportovi nisu pogodni za osobe s poremećajem hranjenja.

Ukoliko se osoba u oporavku ipak vrati pažljivom i umjerenom bavljenju sportom, posebno treba paziti na prijateljsko i poticajno okruženje potrebno za razvoj pravilnog odnosa prema tjelovježbi.

Važno je shvatiti kako se hrana ne zaslužuje vježbanjem, već je redovita i raznovrsna prehrana potrebna kao preduvjet za bavljenje sportom.

Lucija P.Š., volonterka Centra BEA