O pretilosti najčešće slušamo kao o javnozdravstvenom problemu današnjice. Prema posljednjim statistikama u Hrvatskoj je svaka 5 osoba pretila (HZJZ, 2023), odnosno značajno povišene tjelesne mase. U javnosti se na pretilost najčešće gleda kao na problem sam po sebi (pretilost, gojaznost kao medicinsko stanje, prema klasifikacijskom sustavu MKB 10: poremećaj iz skupine endokrinih,nutricijskih i metaboličkih bolesti) te rizičan faktor za razvoj drugih medicinskih stanja i bolesti (primjerice, pretilost kao prediktor razvoja kardiovaskularnih smetnji).
Drugim riječima, u javnom prostoru pretilost uglavnom karakteriziramo kao problem i izvor drugih, još većih problema, dok mnogo rjeđe razmišljamo o pretilosti kao posljedici nekog problema. Kada bismo na pretilost više gledali kao na posljedicu, nego problem sam po sebi, onda bismo se mogli više usmjeriti na tretman mehanizama u podlozi i traganje za dugoročnijim rješenjima.
Naime, iz psihološke perspektive, pretilost možemo objasniti kao posljedicu narušenih mehanizama emocionalne regulacije (uzimanje velike količine hrane kao zamjena za ugodu, sigurnost te kratkoročno snižavanje neugode i frustracije), nedovoljno efikasnih mehanizama suočavanja (prejedanje kao izbjegavajući stil suočavanja, hrana kao distrakcija od poteškoća), ali i svojevrsni oblik ovisnosti (selektivna preferencija namirnica bogatima mastima i šećerom koje otpuštaju neuropeptid) u kojem hrana služi za zadovoljavanje ne samo bioloških, već i emocionalnih/psiholoških potreba. S obzirom na navedeno, u novijoj povijesti o pretilosti se sve više (ali i dalje nedovoljno) promišlja kao o psihološkom problemu čiji su mehanizmi nastojanja i održavanje emocionalne etiologije.
Kod 3.5 % žena i 2 % muškaraca (Hudson i sur., 2007) problem pretilosti javlja se kao posljedica takozvanog kompulzivnog prejedanja („binge eating disorder“). Poremećaj kompulzivnog prejedanja definira se kao konzumiranje pretjerane količine hrane u kratkom vremenskom periodu popraćeno s osjećajem gubitka samokontrole zbog prejedanja tj. osjećaja da se ne može prestati jesti ili kontrolirati što i koliko se jede (Američka psihijatrijska udruga, 2013). Od 2013. godine Američka psihijatrijska udruga (APA) kompulzivno prejedanje prepoznaje i uvrštava u DSM-5 kao zasebni poremećaj hranjenja, što je omogućilo dublje istraživanje ovih smetnji te planiranje i razvoj njihova tretmana.
S obzirom na navedeno, važno je pitati se: Je li prevencija pretilosti poticanje ljudi na mršavljenje i zadržavanje u začaranom krugu yo-yo efekata (gubitka i ponovnog dobitka na kilaži)? Ili ulaganje u razvoj njihovih vještina emocionalne regulacije i jačanja psihološke otpornosti?
Tek ako adekvatno adresiramo problem, možemo ga efikasno rješavati. Stoga, ako si do sada već isprobao/la deset različitih dieta od kojih nijedna nije uspjela dati dugoročno rješenje, predlažemo da prije početka jedanaeste dijete staneš i zapitaš se: „Je li vrijeme za psihoterapiju?“
Važno je naglasiti kako u tretmanu kompulzivnog prejedanja gubitak na tjelesnoj kilaži nije jedan od ciljeva terapije već jedna od mogućih posljedica promjene „iznutra“ kroz učenje prikladnog načina izražavanja doživljenih emocija i razvoj efikasnijih načina suočavanja.
Iva K., volonterka Centra BEA
Literatura:
DSM-5 Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, hrvatsko izdanje (2014). Jastrebarsko, Naklada Slap.
MKB -10. Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema, hrvatsko izdanje (1999.) Zagreb, Medicinska naklada.
Rupa, Pavla (2020.). Kompulzivno prejedanje (završni rad). Filozofski fakultet Sveučilišta u Osijeku.