Oporavak od poremećaja hranjenja - može li se osoba oporaviti od simptoma narušenog odnosa prema hranu i tijelo?
Kada razmišljamo o oporavku od poremećaja hranjenja, bilo bi dobro definirati što uopće značiti biti oporavljen od poremećaja hranjenja.
Je li osoba oboljela od anoreksije oporavljena kada izađe iz pothranjenosti?
Je li osoba oboljela od bulimije oporavljena kada prestane s purgativnim kompenzacijama?
Je li osoba oboljela od kompulzivnog prejedanja oporavljena ako ne uprazni poriv za prejedanjem?
...Ili oporavak ide dublje i dalje od razine simptoma (odnosa prema hrani) i predstavlja poziciju u kojoj osoba iskazuje suosjećanje prema sebi, ne evaluira se kroz tijelo već formira stabilno pozitivno uvjerenje o svojoj vrijednosti te razvija efikasnije/zdravije mehanizme za zadovoljavanje potreba u podlozi svog odnosa s hranom?
Naime, na manifestnoj razini (površini) vidimo simptome, a na latentnoj (u pozadini) ono što ih „održava“ odnosno unutarnju logiku u podlozi smetnji. Tek ako se posvetimo podlozi razvoja i održavanja smetnji, možemo reći da se nalazimo na putu prema cjelovitom oporavku od simptoma poremećaja s kojim se suočavamo jer se bavimo „gorivom koje pogoni poremećaj“.
Specifično, u oporavku od poremećaja hranjenja, još treba razlikovati i tjelesni oporavak od emocionalnog/psihološkog. U slučaju osobe oboljele od anoreksije tjelesna stabilizacija predstavlja jedan od preduvjeta za dalje uključivanje u psihoterapiju. Nakon toga, po ostvarivanju kriterija za tjelesni oporavak (primjerice izlazak iz zone životne ugroženosti kod osobe oboljele od anoreksije), osoba kreće na preostale korake svog puta, bez kojih ne možemo govoriti o potpunom oporavku od poremećaja hranjenja!
Što kaže znanost?
Somatski odnosno tjelesni oporavak u pravilu se postiže brže, nego emocionalni i psihosocijalni, koji traje mnogo duže budući da on je i podloga (gorivo) za razvoj i održavanje problema. Prema nekim studijama (primjerice Strober i suradnici,1997., prema Noordenbos i sur.) u prosjeku je potrebno oko 6.5 godina za postizanje psihosocijalna oporavka (poput primjerice pozitivnog evaluiranja sebe, stabilnog samopoštovanja itd.). Navedeno upotpunjuju i novije studije (Fenning, 2002., prema Noordenbos i sur.) koje ustanovljuju kako je za psihosocijalni oporavak potrebno otprilike 2 godine dulje nego za fizički, tjelesni.
Što sve ove brojke i statistika znače za oboljelu osobu?
Da je oporavak dug i slojevit proces koji uključuje više etapa i faza, ali je moguć! Stoga je za takozvani cjeloviti oporavak nužno da osoba bude uključena u multidisciplinaran pristup oporavku koji, ovisno o intenzitetu postojećih simptoma odnosa s hranom i komorbiditetu s drugim tjelesnim i psihičkim poteškoćama, može uključivati različite stručnjake (primjerice psihijatra, endokrinologa, gastroenterologa, nutricionista, psihoterapeuta). Jer... kad govorimo o cjelovitom oporavku, ne uzimamo u obzir samo učestalost simptoma i somatske/tjelesne kriterije, već i emocionalne, psihološke, ali i socijalne – primjerice kako osoba funkcionira u svojoj zajednici, u odnosima.. jer je upravo to ono što boji kvalitetu njena života.
Nakon što smo ilustrirali što sve oporavak uključuje, važno je naglasiti kako putanja oporavka ne ide „po priručniku“ te da prva odsutnost simptoma ili poboljšanje ne znači nužno „potpuni oporavak“. Recimo da si se uključio/la u psihoterapiju i praćenje liječnika, redovno radiš na razvijanju intuitivnog odnosa prema hrani i možda se prvi put nakon duugo vremena osjećaš „dobro u svom tijelu i ne razmišljaš o hrani koju unosiš.. ali onda se dogodi neki okidač (primjerice pad ispita, nevjera, povreda bliske osobe, svađa) i simptomi se vrate. Znači li to da si „fulao/la“ u oporavku? Da za tebe nema nade i da će oporavak zavijek biti tu jer se ponovno vratio simptom? Ne, opisano stanje je za očekivati i naziva se relaps ili recidiv simptoma (ponovna pojava smetnji koje su neko vrijeme bile odsutne). Provedena istraživanja kažu da je najviše relapsa simptoma zabilježeno u prvoj godini oporavka (Strober i suradnici, 1997., prema Noordenbos i sur.), što ilustrira važnost kontinuiranog i dugoročnog rada na oporavku, u kojem psihoterapija zauzima centralno mjesto, o čemu svjedoče i novije studije (Fenning i suradnici 2002,) koje ustanovljuju smanjenu vjerojatnost ponovne pojave simptoma kod osoba koje nakon postizanja kriterija za fizički oporavak budu uključene i u psihoterapiju.
Uz navedeno, svakako treba imati na umu i promjene u motivaciji i kapacitetima oboljele osobe tijekom kojeg se izmjenjuju različite emocionalne faze poput ambivalencije (pitanje želim li se uopće oporaviti od poremećaja?), straha od „uspjeha“ („što ako uspijem, što ako se oporavim od poremećaja?“) te žalovanja zbog potencijalnog gubitka identiteta oboljele osobe („tko sam ja bez poremećaja?)“.
Sve navedeno ilustrira kompleksnost i slojevitost poremećaja hranjenja i puta oporavka, ali završava jednim vrlo jasnim i jednoznačnim odgovorom na pitanje s početka teksta – oporavak je moguć.
Volonterka Mia
Literatura:
Begić, D. (2014). Psihopatologija. Zagreb: Medicinska naklada.
Noordenbos, Greta & Seubring, Aike. (2006). Criteria for Recovery from Eating Disorders According to Patients and Therapists. Eating disorders. 14. 41-54. 10.1080/10640260500296756.