Utjecaj društvenih medija na sliku o sebi

O temi društvenih mreža često pričamo u negativnom kontekstu. Rekli bismo da je njihov utjecaj na sliku o sebi štetan bez puno razmišljanja. Ipak, prije nego to zaključimo potrebno se prisjetiti koja je svrha društvenih mreža uopće i je li ona nužno negativna, te što to slika o sebi uključuje i na koji način percipiramo vlastitu vrijednost?

Društvene mreže svojim korisnicima nude izradu osobnih stranica gdje mogu dijeliti fotografije, osobne podatke i iskustva, komunicirati i sklapati nova prijateljstva, organizirati društvene događaje, izražavati vlastite emocije i ideje. Mnogi tako koriste društvene mreže za posao, širenje informacija, te kreativno izražavanje kroz tekstove, fotografiju, estetiku. Korisnici također mogu dobiti emocionalnu podršku i osjećaj socijalne integracije.

Slika o sebi ili samopoimanje koncept je koji odgovara na temeljna pitanja - tko sam ja, gdje pripadam i kako se uklapam u društvo. Područja života na temelju kojih se procjenjuje samopoimanje razlikuju se ovisno o dobi i mijenjaju tijekom emocionalnog i fizičkog sazrijevanja. Uspjeh u područjima koja su pojedincu od velike važnosti oblikuje njegovo samopoštovanje. Nadalje, procesom uspoređivanja sebe sa prezentiranim informacijama o drugima radimo samoevaluaciju i na taj način ljudi percipiraju da su dobri, važni, vrijedni sebi i vrijedni drugima.

Najčešće se procjenjujemo na temelju kriterija fizičkog izgleda, a on se vrednuje s obzirom na standarde ljepote u vlastitoj kulturi. Trendovi se mijenjaju svakih desetak godina, mikro trendovi gotovo svaki mjesec, neki se ponavljaju u novijim varijantama, a neki nastaju iz pobune prema postojećima. Ipak, privlačnost mršavosti, simetrije i specifične forme ostaje kroz mnoge generacije; od silueta 20-ih, supermodela 90-ih, časopisa, filmova, Instagrama ili TikToka. Evaluacija okoline stvara osjećaj prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja i neadekvatnosti, stoga je uvijek poželjno uklopiti se u zakon ljepote.

Prema provedenim istraživanjima, gotovo polovica ispitanika tvrdi da je upravo online sadržaj temelj na kojem kreiraju ideju poželjnog života, kao i zdravog tijela. Istinitost sadržaja čini nam se neupitna, te vrlo lako pridobije našu pažnju i povjerenje. Naravno, mnogi putem društvenih mreža izražavaju istinskog sebe, ali nužno se podsjetiti da je to medij na kojem imamo priliku oblikovati ljepšu i savršeniju sliku sebe, odnosno lažnu. Široki spektar filtera, mogućnosti uređivanja i kontrole objava, ukida granicu između realnog identiteta i online identiteta. Dakle, ako ne poznajemo osobu u stvarnom životu, mišljenje o njoj gradimo na temelju sadržaja koji nam je dostupan, a često i iskrivljen. Svakodnevna samoprocjena u usporedbi s takvim modelima, bitno narušava sliku o sebi, svom tijelu i doživljaj sreće općenito. „Ljepota“ predstavlja glavni fokus prilikom prezentiranja svoje osobnosti na stvorenom profilu, što rezultira objektivizacijom samoga sebe, potiče društvene usporedbe, razvoj poremećaja prehrane i tjelesne dismorfije. Stoga, upravo društvene mreže koje koriste fotografije kao osnovnu metodu komuniciranja i očuvanja svog integriteta, primjerice Instagram, stimuliraju nezdravu opsjednutost tjelesnim izgledom. Ipak, i drugi oblici izražavanja preko društvenih mreža (Facebook, Twitter) utječu na samopoimanje jer uključuju više razina društvene usporedbe.

Budući da su manje svjesni svoje osobnosti, bombardirani porukama o „normalnosti“ putem društvenih mreža, te su preplavljeni usporedbama i nerealnim očekivanjima, adolescenti čine najranjiviju skupinu ove teme. Adolescencija je za razvoj osobnosti vrlo dinamično i osjetljivo životno razdoblje. Jaku ulogu u formiranju mišljenja imaju povratne informacije i kritika roditelja, neprihvaćenost od strane bliskih prijatelja i kolega iz razreda, te stigmatizacija. Većina njihove komunikacije odvija se online, zato svaki komentar i lajk ima puno veću težinu. Uz pritisak akademskog uspjeha, popularnost profila na društvenim mrežama postaje temelj na kojem okolina stvara mišljenje o njima, odnosno oni o samima sebi. Ipak, djeca koja imaju 3, 4 i više bliskih prijatelja u stvarnom životu imaju statistički značajno višu razinu samopoštovanja od djece koja imaju jednog prijatelja u stvarnom životu. Uz bliske prijatelje, za izgradnju zdrave slike o sebi djeca trebaju i svoje roditelje, članove obitelji. Djeca više pažnje obraćaju na to što vide od roditelja, nego na ono što im se govori. Primjerice, roditelj može govoriti djetetu da previše vremena provodi na mobitelu, a sam satima sjedi udubljen u ekran. Ili, roditelj kaže djetetu da izgled nije važan, a onda majka/otac idu na dijetu ili se rugaju izgledu kolege. Stoga je velika odgovornost prvenstveno na ponašanju, ali i svakoj objavljenoj fotografiji.

Nadalje, literatura ukazuje na postojanje veze između aktivnosti na društvenim mrežama i narcizma. U većini slučajeva, osobe s višom razinom samopoštovanja koriste društvene mreže kao alat za dijeljenje ideja, te poboljšanje odnosa s ljudima koje već poznaju. S druge strane, oni narcisoidniji, koji su u svojoj nutrini zapravo krhki i žude za pohvalom, troše više vremena na društvenim mrežama i imaju više sadržaja samopromocije na svojim profilima. Konstantno se izlažu evaluaciji okoline kako bi potvrdili da su „dobri“, a odstupanje od aktualnog prototipa nije dozvoljeno jer …„što će netko mislit“… Broj pratitelja, pozitivnih komentara i lajkova postaje simbol prihvaćanja, izgrađuje značajan dio slike o sebi, daje osjećaj kontrole i povećava razinu samopoštovanja. Međutim, takav rast je trenutan i kratkoročan. Prikazivanje idealnog, sretnog i nestvarnog života prelazi u opsesiju jer neuspjeh u tome izravno utječe na osobnu vrijednost. Takav način samopoimanja preslika je odnosa s roditeljima i potrebe za njihovom pažnjom, prihvaćanjem i nedostatkom ljubavi. No, nemamo li svi potrebu biti voljeni?

Želja za socijalnom integracijom prirodna je čovjeku, međutim, potrebno je razlikovati kada takvo konstantno prilagođavanje zapravo ukalupljuje našu autentičnost, a pohvala kompenzira osjećaj unutarnje bezvrijednosti.

Autorica članka:

Liza Pirović, volonterka Centra BEA