Osjećaj debljine i subjektivna prejedanja

Je li „debljina“ loša riječ? Velik broj ljudi ponekad se „osjeća debelo“, bez obzira na to imaju li poremećaj hranjenja ili ne, ali taj, takozvani, osjećaj mnogo je učestaliji i intenzivniji kod osoba s poremećajem hranjenja, pogotovo kada nisu pothranjene. Osjećaj debljine javlja se kao simptom poremećaja hranjenja te ima ulogu u održavanju pridavanja prevelike važnosti težini i obliku tijela.

Iako ga nazivamo osjećajem, on nije emocija niti stalna percepcija tijela, već način na koji se nosimo s drugim emocijama. Osjećaj debljine ne mora uvijek biti prisutan, a njegov intenzitet mijenja se s obzirom na nečije raspoloženje ili vanjske utjecaje. Može se promijeniti više puta u određenom satu, danu ili tjednu. Dok osjećaj debljine često varira, tjelesna masa i sadržaj masnoće gotovo uvijek su stabilni.

Osjećaj debljine na pogrešan način maskira ili prikriva neke negativne emocije ili događaje kod osoba s poremećajem hranjenja. To mogu biti osjećaji tuge, bezvoljnosti, dosade, ali i pojave kao što su znojenje, umor, osjećaj vrućine, njihanje tijela, stezanje odjeće ili provjeravanje oblika tijela. Kod većine osoba s poremećajem hranjenja, nepoželjne i teške emocije mogu se zamijeniti osjećajem debljine. Na primjer, umjesto da se suoči s tugom i pokuša ju objasniti ili pronaći njezin razlog, osoba koja boluje od poremećaja hranjenja za nju će okriviti svoje tijelo („Sve bi bilo bolje da smršavim, tada bih bila sretna jer su mršavi ljudi sretni i zadovoljni.“ ili „Kad bih imao željeno tijelo, sve bi bilo lakše i moji problemi bili bi puno manji.“).

Osjećaj debljine jedan je od mehanizama održavanja poremećaja hranjenja zato što uvjerava osobu da je debela (što osobe s poremećajem hranjenja najčešće smatraju negativnim) te ju time potiče na restrikciju hranjenja, samoizazvano povraćanje, zlouporabu laksativa i diuretika, stalno provjeravanje i sakrivanje tijela, pretjeranu i kompulzivnu tjelovježbu te druga štetna ponašanja.

Intenzitet osjećaja debljine mogu pojačati osjećaji punoće i nadutosti. To se vrlo često događa u fazi oporavka i vraćanja težine. Osobe koje su bile sklone restrikcijama ili samoizazvanom povraćanju, mogu osjećati punoću ili čak mučninu i nakon što pojedu objektivno malo hrane. Kod pothranjenih osoba u fazi oporavka može doći do osjećaja ispupčenog trbuha zato što se salo na početku vraćanja težine najčešće skuplja u predjelu trbuha. Većina se ljudi nakon jela osjeća barem malo naduto i poveća im se trbuh, ali to je gotovo neprimjetno drugim osobama. Iako se nama čini da nam je trbuh ogroman, drugi to vjerojatno ne primjećuju i naš trbuh im izgleda isto kao i inače. Osjećaj nadutosti ili naglo povećanje tjelesne mase mogu biti i posljedica nakupljanja vode (a ne masnog tkiva) te je potrebno samo pričekati da se to stabilizira. Kod osjećaja punoće i nadutosti najvažnije je biti strpljiv zato što oni relativno brzo prođu.

Kada se govori o prejedanju (eng. Binge eating), najčešće se misli na objektivno prejedanje (eng. Objective binge eating). Objektivno prejedanje pojam je koji označava unošenje objektivno velike količine hrane u vrlo kratkome vremenu. Pritom osoba gubi kontrolu i najčešće ne može prestati jesti niti kontrolirati što jede, osjeća sram i krivnju i skriva koliko je pojela. Objektivno prejedanje karakteristično je za bulimiju nervosu i poremećaj kompulzivnog prejedanja te je jedan od simptoma koji se ispituju pri dijagnosticiranju navedenih poremećaja.

Nešto se rjeđe spominje subjektivno prejedanje (eng. Subjective binge eating), upravo zato što se dugo vjerovalo da je količina unesene hrane najvažnija kod prejedanja. Subjektivno prejedanje ne uključuje unos objektivno velike količine hrane (iako se osobi često čini da je previše pojela), već je važniji osjećaj gubitka kontrole. Subjektivna prejedanja često se javljaju kod brojnih poremećaja, a jedan od njih je i anoreksija nervosa. Subjektivnim prejedanjem može se smatrati i obrok manji od 100 ili 500 kalorija (broj nije toliko važan) te taj obrok ne mora biti iznadprosječno velik za tu osobu, ali važno je da osoba misli kako je to bilo prejedanje. U tom slučaju, veća je šansa da će se javiti jedan od štetnih simptoma, kao što je samoizazvano povraćanje ili restrikcija.

Neka istraživanja pokazuju da objektivna i subjektivna prejedanja mogu imati jednako štetan učinak na kvalitetu života, stoga količina unesene hrane ne bi trebala biti ključna za dijagnosticiranje poremećaja hranjenja. Štoviše, većina oboljelih misli kako je za definiranje prejedanja važniji osjećaj gubitka kontrole, a oko trećina prejedanja kod žena s bulimijom nervosom ne budu velika (28% je manje od 500 kalorija).

Autorica članka:

Nika Havrle,

volonterka Centra BEA