Moja priča počinje od djetinjstva, odnosno puberteta. Imala sam 13 godina. Stala sam pred ogledalo i zaključila da sam predebela. Nema veze što sam bila pothranjena, ja to nisam vidjela. Sebi sam bila prevelika. Svaki put kad bih se pogledala, osjetila bih gađenje. A imala sam samo 13 godina..

Što je slika o sebi? Je li to pogled u ogledalo? Možda je to lijepi kompliment koji smo dobili od bliske osobe ili poznanika? Lijepi komentar koji smo uputili sami sebi kada smo prošli pored izloga trgovine? Ili možda samo još jedan od pojmova kojeg baš i ne razumijemo?

Slika o sebi je način na koji mi vidimo sami sebe. Kada govorimo o vrednovanju slike o sebi, o tome koliko se cjelukupno „lajkamo“ ili ne, onda govorimo o saomopoštovanju.

„Zašto jednostavno ne jedeš više?“, pitanje je koje osobe s anoreksijom mogu često čuti, a ono je odraz nerazumijevanja ovog poremećaja. Korijen problema kod poremećaja hranjenja nije sama hrana ili težina. Problem je puno dublji i povezan je sa psihološkim procesima, na poseban način s emocionalnom regulacijom. Emocionalna regulacija je, jednostavnim riječima, sposobnost upravljanja vlastitim emocijama.

Dnevna bolnica za poremećaje hranjenja pri Psihijatrijskoj bolnici „Sveti Ivan“ u Zagrebu (Jankomir 11)  u lipnju i srpnju ove godine organizira 2 besplatna (na uputnicu) psihoedukacijska intenzivna programa za roditelje i bližnje osoba s problemima  s hranjenjem i pripadajućim emocijama.

 Program je zamišljen da radi na emotivnoj i edukacijskoj podršci  onima koji su najbliži navedenim osobama. Učinak takve podrške je kako direktan na smirivanje atmosfere u obitelji tako i indirektan na osobu sa problemom.