A kako bi ti reagirala?
U svakodnevnom životu ljudi dožive velik broj situacija koje u njima mogu potaknuti širok opseg emocija, od sreće zbog hvatanja autobusa u zadnji tren do ljutnje jer nam je isti zatvorio vrata 'pred nosom'. Ipak, neovisno o onome što proživljavamo, naša samoregulacija nam daje priliku da svoje emocije izrazimo u obliku odgovora na podražaje iz okoline (Muraven i Baumeister, 2000). Drugim riječima, ljutnja što je vozač zatvorio vrata će nas potaknuti na neku radnju – od hodanja do željene lokacije do čekanja sljedećeg autobusa dok u mislima ‘vrtimo' kako smo ovaj propustili.
Ipak, možda ste već i sami primijetili da hodanje do cilja i fokus na vlastitu ljutnju ne zvuče kao radnje koje su jednako korisne za osobu. Navedeno je zapazila i struka te je zaključila da se ljudi sa situacijom mogu nositi na različite načine, ili stručnijim riječima rečeno, da mogu koristiti različite mehanizme samoregulacije (Garnefski i sur., 2004; Leppanen i sur., 2022). Primjerice, zakasnili ste na gradski autobus i zaključili da nije toliko daleko prošetati par stanica. Dakle, fokusirali ste se na rješenje problema, radije nego na problem sam po sebi, što je samo jedan od adaptivnih mehanizama samoregulacije (Garnefski i sur., 2004). U grupu adaptivnih mehanizama bi mogli ubrojiti i mnoge druge poput prihvaćanja ('ovaj je pobjegao no sljedeći dolazi za par minuta'), pozitivnog refokusiranja (fokus na pozitivne događaje radije nego na promjenu situacije poput 'taman stignem obaviti pozivdok ga čekam') i stavljanja stvari u perspektivu. Nasuprot ovim adaptivnim mehanizmima su neadaptivni koji uključuju (no nisu ograničeni samo na) okrivljavanje sebe i drugih ('ovaj vozač je baš morao sad zatvoriti vrata’), katastrofiziranje ('ovo je najgore što mi se moglo dogoditi, sad ću zakasniti na posao i dobiti otkaz'), i ruminaciju (odnosno kontinuirano razmišljanje o osjećajima i mislima koje prate neugodan događaj bez aktivnog rada da se situacija promjeni) (Garnefski i sur., 2004). Sami možete zaključiti koji mehanizam koristi u našem primjeru osoba koja ljuta čeka sljedeći autobus.
Ipak, grupa mehanizama koju imamo tendenciju koristiti ne ostaje samo na autobusnoj stanici, već je povezana i s mnogim za život važnijim elementima, uključujući dugotrajne zdravstvene ishode osobe. Primjerice, osobe koje imaju tendenciju češće koristiti neadaptivne mehanizme su pod rizikom od razvitka patoloških stanja poput poremećaje hranjenja (Danner i sur., 2014). Istraživanja su pokazala da osobe koje boluju od poremećaja hranjenja nailaze na poteškoće s regulacijom emocija, te da koriste maladaptivne češće nego adaptivne mehanizme. Navedeno je posebice vidljivo u slučaju maladaptivnog mehanizma potiskivanja emocija. Dodatno, neadaptivne metode su češće kod ljudi koji imaju tendenciju ograničavati unos hrane, kao i kod ljudi koji gube kontrolu nad hranjenjem (Leppanen et al., 2022). Dakle, neadaptivni mehanizmi su povezani sa širokim opsegom ponašanja karakterističnih za poremećaje hranjenja.
S obzirom na to da je samoregulacija u podlozi raznih mentalnih poteškoća, terapijski pravci sve više pokušavaju ili uključiti fokus na mehanizme prilikom terapije ili se čak ponajviše baviti tehnikama regulacije unutar terapije (Fischer i Munsch, 2012). Primjer posljednjeg navedenog je terapija prihvaćanja i vezivanja (engl., Acceptance and Commitment Therapy) koja podupire ljude da prihvate i prožive neželjene emocije bez da ih se trude promijeniti. Drugim riječima, fokusira se na smanjivanje izbjegavanja emocija i podupire razvoj adaptivnijih mehanizama. Dodatno, neovisno o tome da li su tehnike regulacije primarni ili sekundarni cilj terapije, stručna literatura preporučuje da se podupire adaptivne tehnike kako bi se održali stabilni rezultati terapije (Fischer i Munsch, 2012).
Zaključno, adaptivni mehanizmi služe kao zaštita, dok neadaptivni dovode u rizik od razvoja poremećaja hranjenja. Ipak, važno je istaknuti da je korištenje adaptivnih tehnika moguće istrenirati te se dodatno zaštititi od razvoja zdravstvenih poteškoga (Muraven i Baumeister, 2000).
Članak napisala: volonterka Centra BEA, Karla
Image by Sabine Kroschel from Pixabay
LITERATURA
Danner, U. N., Sternheim, L., & Evers, C. (2014). The importance of distinguishing between
the different eating disorders (sub) types when assessing emotion regulation strategies. Psychiatry Research, 215(3), 727-732.
Fischer, S., & Munsch, S. (2012). Self-regulation in eating disorders and obesity–implications for
treatment. Verhaltenstherapie, 22(3), 158-64.
Garnefski, N., Teerds, J., Kraaij, V., Legerstee, J., & van den Kommer, T. (2004). Cognitive emotion
regulation strategies and depressive symptoms: differences between males and females.
Personality and Individual Differences, 36(2), 267–76.
Leppanen, J., Brown, D., McLinden, H., Williams, S., & Tchanturia, K. (2022). The role of emotion
regulation in eating disorders: a network meta-analysis approach. Frontiers in Psychiatry, 13.
Muraven, M., & Baumeister, R. F. (2000). Self-regulation and depletion of limited resources: Does self
control resemble a muscle?. Psychological bulletin, 126(2), 247.