Traumatični događaji i mentalno zdravlje
Trauma je reakcija na prijetnju fizičkom, emocionalnom ili psihološkom zdravlju pojedinca koji ju je doživio ili osoba iz njegove okoline (Copeland i sur., 2018). Drugim riječima, trauma može biti posljedica direktnog ugrožavanja života same osobe (primjerice, prometna nesreća), ali i reakcija na patnju bliskih ljudi (primjerice, saznanje da je član obitelji ili prijatelj doživio nesreću).
Iz same definicije traume se može naslutiti da ju velik broj događaja može prouzrokovati, što posljedično znači i velik broj osoba koje su proživjele neki oblik traume. Naime, istraživanja su pokazala kako je više od 60 posto djece u dobi od 16 godina već bilo izloženo jednom traumatskom događaju dok je čak 30 posto njih proživjelo višestruke traume (Copeland i sur., 2018). Navedene traume mogu ostaviti posljedicu na zdravstveno stanje, što je vidljivo iz činjenice da je broj traumatskih događaja među osobama koje boluju od psihičkih poteškoća veći nego kod zdrave populacije (Brustiengh i sur., 2019). Primjerice, zlostavljanje u djetinjstvu – koje je samo jedna od mnogih vrsta traumatičnih događaja - je prisutno kod čak 21-50 posto osoba s poremećajima ishrane, dok je isto prijavljeno kod 7–13 posto zdrave populacije (Molendijk i sur., 2017).
Povezanost između poremećaja prehrane i trauma se može vidjeti i preko karakteristika koje se pojavljuju i kod osoba s prošlošću traume, ali i kod oboljelih od poremećaja prehrane. Primjerice, i osobe koje su zlostavljane u djetinjstvu, ali i one sa simptomima poremećaja prehrane, češće (u usporedbi sa zdravom populacijom) imaju poteškoća s regulacijom svojih emocija, ali se i frekventnije uključuju u delinkventna ili neadaptivna ponašanja koja utječu na njihov obiteljski ili poslovni život (Molendijk i sur., 2017).
Istraživanja objašnjavaju navedena preklapanja na višestruke načine, od kojih je jedan utjecaj traume na sliku oboljele osobe o samoj sebi. Naime, trauma utječe na naš 'unutarnji glas', odnosno sa sadržaj naših misli, tako da osobe s proživljenom traumom mogu imati negativnu percepciju same sebe (Pugh i sur., 2018). Nadalje, navedene neugodne misli mogu sadržavati komentare o radnjama i posljedicama aktivnosti veza uz hranu, težinu ili oblik tijela (primjerice, ako ne vježbam svaki dan, nešto će se loše dogoditi) koji utječu na stavove oboljelih prema hranjenju generalno, na tjelesno stanje oboljelih, ali i produžuju trajanje same bolesti. (Pugh i Waller, 2016). Dakle, trauma utječe na sadržaj misli koje posljedično održavaju ili pojačavaju simptome poremećaja ishrane.
Zbog jake povezanosti povijesti traumatskih događaja i simptoma poremećaja prehrane iznimno je korisno da se tijekom terapije simptoma poremećaja prehrane adresira i proživljena trauma. Adresiranje se može odnositi na velik broj psiholoških tehnika, uključujući (1) razgovor osobe o proživljenom događaju, ali i (2) edukaciju o tome sto je trauma i kakav utjecaj može ostaviti na pojedinca (Brewerton, 2019). Dodatno, pacijente bi se trebalo i (3) poticati na razvoj zdravijih načina regulacije emocija (primjerice, podupirati izražavanje, nasuprot potiskivanju neugodnih emocija) te (4) jačati socijalu potporu i uključiti bliske osobe u terapiju jer se navedeno pokazalo korisnim za poboljšavanje kliničkih ishoda (Brewerton, 2019; Tagay i sur., 2014).
Zaključno, traumatični događaji su prisutni u životu većine ljudi, a posebice kod osoba koje proživljavaju poteškoće mentalnog zdravlja. Ipak, adresiranje traume unutar psihoterapije je pokazano korisnim za poboljšanje opće dobrobiti oboljele osobe tako da se preporučuje potražiti adekvatnu profesionalnu pomoć ako se pronađete u sličnoj situaciji.
tekst napisala:
Karla, volonterka Centra BEA
REFERENCE
Brewerton, T. D. (2019). An overview of trauma-informed care and practice for eating disorders. Journal of Aggression, Maltreatment & Trauma, 28(4), 445-462.
Brustiengh, F., Fiore Mezzetti, F. A., Di Sarno, C., Giulietti, C., Moretti, P., & Tortorella, A. (2019). Eating disorders: the role of childhood trauma and the emotion dysregulation. Psychiatria Danubina, 31(3), 509-511.
Copeland, W. E., Shanahan, L., Hinesley, J., Chan, R. F., Aberg, K. A., Fairbank, J. A., ... & Costello, E. J. (2018). Association of childhood trauma exposure with adult psychiatric disorders and functional outcomes. JAMA network open, 1(7), e184493-e184493.
Molendijk, M. L., Hoek, H. W., Brewerton, T. D., & Elzinga, B. M. (2017). Childhood maltreatment and eating disorder pathology: A systematic review and dose-response meta-analysis. Psychological Medicine, 47(8), 1402–1416.
Pugh, M., & Waller, G. (2016). The anorexic voice and severity of eating pathology in anorexia nervosa. International Journal of Eating Disorders, 49(6), 622-625.
Pugh, M., Waller, G., & Esposito, M. (2018). Childhood trauma, dissociation, and the internal eating disorder ‘voice’. Child Abuse & Neglect, 86, 197-205.
Tagay, S., Schlottbohm, E., Reyes-Rodriguez, M. L., Repic, N., & Senf, W. (2014). Eating disorders, trauma, PTSD, and psychosocial resources. Eating disorders, 22(1), 33-49.